Muslimani imaju i nekoliko blagdana, a najveći su Ramazan-bajram, Kurban-bajram i Mevlud. Ramazan je mjesec posta i molitve, a naredio ga je sam Muhamed pejgamber za pokoru ljudskih grijeha. Musliman osim ramazana nema posta te može u svako doba jesti sva jela i piti sva pića koja mu nijesu inače zakonom zabranjena. Ramazan ne pada uvijek u isti dan i u isto doba godine; svaki slijedeći ramazan počinje deset dana prije nego što je prošli bio. Prema tome, može ramazan biti u proljeću, ljeti, jeseni i zimi, a traje uvijek trideset dana, to jest od mlađaka do mlađaka. Kako naši muslimani imaju mjesečnu godinu sa 360 dana, pa pošto ramazan pada svake godine deset dana prije nego što je prošle godine bio, naravno je da će za trideset i šest godina pasti ne samo u isto doba godine, nego i u isti dan u koji je prije trideset i šest godina pao.
Kroz cijeli ramazan ne smiju pravovjerni od rane zore, od izlaska sunca pa do kasne večeri, niti šta jesti, ni piti, ni pušiti. Ko hotice prekrši samo jedanput post, neka ne posti, jer mu više ne vrijedi. Post se smije prekršiti samo u teškoj bolesti, ali ako Bog dade pa bolesnik ozdravi, mora poslije ramazana onoliko napostiti koliko je u bolesti zanemario. Isto tako oprošten je od posta i onaj koji mora po svijetu putovati, ili koji je u ratu za svoju vjeru i domovinu, a osim toga i onaj koji je posteć tako oslabio da se mora omrsiti.
Svaki musliman, ako samo može, dužan je da podupire sirotinju u svako doba, a osobito za ramazana. U ramazanu dužan je on da među sirotinju podijeli četrdeseti groš od svega novca što ga je te godine zaslužio i četrdesetu oku žita što ga je te godine prodao. To se zove zećat. Zećat je arapska riječ, a znači rastenje, povećanje. Osim toga znači i čišćenje, jer se onome koji daje zećat grijesi opraštaju.
Ko daje zećat kako to Bog zapovijeda, imaće već na ovoj zemlji berićeta, izobilja, i magfireta, blagoslova, a poslije ovoga života, primiće zasluženu plaću na drugome svijetu.
Sam Bog zapovijeda da muslimani i muslimanke daju zećat. U drugoj suri, poglavlju, a četrdesetom ajetu, redku, Kur’ana, stoji napisano:
“Klanjajte namaz, molite se, i dajite zećat!”
Kada je Muhamed pejgamber a. s. v. poslao svoga učenika Muaza ibni Džebela u Jemen da nauča vjeru, veli mu: “Pozovi ih u vjeru da priznaju da je jedan Bog i da sam ja Božiji poslanik. Ako poslušaju, onda ih pouči dalje da je Bog propisao na dan pet vakata. Pristanu li na to, onda ih pouči dalje da im je naredio da daju zećat od imanja koje se uzima od bogataša i dijeli siromasima.”
Prema ovome vidimo da je davanje zećata iza molitve prva i najglavnija zapovijed Božija, koju mora svaki imućniji musliman i muslimanka savjesno ispunjavati ako hoće da mu bude dobro na zemlji, a poslije ovoga života da nađe rajsko naselje u džennetu.
Ovom zapovijedi nastojao je Muhamed pejgamber da umanji razliku između odviše bogatih i odviše siromašnih ljudi, a osim toga pobrinuo se je za egzistenciju ljudi nesposobnih za rad, samohranih žena i uboge siročadi.
Ko ne daje zećata a može dati, ili ne daje onoliko koliko bi mogao dati, nije mu post sahi, to jest ne vrijedi kod Boga i toga će te godine sjegurno neko zlo snaći. Mislim da neće bili zgorega ako ovdje navedem slučaj što sam ga u Banjaluci doživio.
Imao sam znanca i dobra prijatelja s kojim sam se dobro pazio i vrlo rado razgovarao. Bio je to neki Salih ef. B. Jedne noći izgorje mu magaza, dućan, i malo se je što spasiti dalo. Ja sam ga žalio, ali mi on smiješeći se rekne: “Ko zna čemu je to dobro? Moguće da nijesam dao dosta zećata pa je bolje da trpim ovdje, nego na drugome svijetu.” Svojom marljivošću nadoknadio je on brzo što je požarom izgubio, ali je stekao čvrsto uvjerenje da mu odsele valja bolje procjenjivati svoj imetak, da dade onoliko zećata koliko ga mora dati, da ga Bog i opet ne pokara.
Osim zećata, dužni su muslimani da čine i druga djela milosrđa: da obilaze bolesnike, da mole za pokojnike, te da tješe i potpomažu udove i sirote. Osobito me je ugodno iznenadio jedan slučaj u Bihaću, pa ne mogu da ga ovdje ne istaknem. Neka udova, kršćanka sa šestero nejake djece, kupila je pred Božić tovar drva, pa kako nije imala avlije istovarila je drva pred kućom na sokaku. Vrijeme je bilo hladno, a ona onako slabo odjevena, uzela sjekiru da iscijepa drva i da ugrije sebe i ono nejake djece. Slučajno je onuda prolazio neki odličniji musliman, koji ni sebi drva ne siječe, pa kad vidje kako se ona sirota muči, a oko nje nejaka siročad drhće i od zime zubima cvokoće, uze joj sjekiru iz ruku, iscijepa drva, ubaci u kuću i ode ne čekajući da mu se sirota zahvali jer je bio uvjeren da je dobro djelo učinio i da će ga dragi Allah za to nagraditi.
Post spada među glavne zapovijedi ili farsove muslimanske vjeroispovijesti i zato mora postiti svaki musliman i muslimanka, i to muškarac počam od petnaeste, a ženskinje od devete ili desete godine pa dok živi. Ko može da zaposti prije toga vremena, veća mu je zadužbina ili sevab u Boga.
Za vrijeme posta treba da se insan osobito pobožno Bogu moli, da sluša vazove ili propovijedi, da dijeli sadaku, milostinju, i da što savjesnije vrši svoje vjerske dužnosti, jer ko bi postio a ne bi klanjao ili milostinju dijelio, ili ne bi tačno vršio sve što mu vjera zapovijeda, ne bi mu post vrijedio.
Čim se opazi i najtanji srp mladoga mjeseca, nastao je ramazan, mjesec posta i molitve, ali i velikoga veselja.
“Ramazanski su dani mubareć-dani, blagdani. U te dane treba da se pravi musliman ili muslimanka uzvisi nad svakdanji i obični svoj život i da se dovine do one sfere, gdje jedino čistoća u vlastitoj duši i u svim poslovima vladati mora. Ramazanski dani treba da su dani dobročinstva u svakom pogledu, dani pokajanja, skromnosti i dove, molitve, dani potpomaganja svoga bližnjega moralnim i materijalnim sredstvima, pa bio taj i neprijatelj dotičnoga.
U Kur’anu su ramazanski dani označeni kao najljepši i najuzvišeniji od svih dana u godini. Te je mubareć-dane Svemogući Bog muslimanima naznačio da se pokaju za svoje grijehe i zle navike i da samo dobra djela čine. Hadisi-šerifima je dokazano da se uz ramazani-šerif za jedan sevab, dobro djelo, po deset sevaba piše, a po deset đunaha odlazi, što znači da se za svako dobro djelo po deset grijeha oprašta.”
Hadisi-šerifi su knjige vjerskoga sadržaja; prve i najvažnije iza Kur’ana, jer su u Kur’anu zapovijedi koje je sam Bog naredio, a u hadisi-šerifima koje je Muhamed pejgamber a. s. v. svojim vjernicima ostavio.
Ko ove dane skrušeno tobe učini, ko se pokaje za svoje grijehe, Svemogući će mu tobe ukabuliti i od grijeha ga bez šuhbe, za sjegurno, oprostiti. Onomu grješniku koji se ovoga mjeseca iskreno pokaje i odluči da neće više griješiti, Bog će sve grijehe, pa bili oni, Bog zna, kako veliki, oprostiti. Ramazani-šerif je dakle ne samo mjesec molitve, skrušenja i pokajanja, nego i mjesec darežljivosti, opraštanja grijeha i svili krivica koje je ko kome učinio.
A sada da vidimo kako se slavi
Uvečer, kada se je mlađak pokazao, zagruvaju topovi, a odmah iza njih oglasio se je eno i mujezin sa munare i javlja pravovjernima da je post nastao. On pjeva ili, kako muslimani kažu, okuiše: “Allahu ekber! Allahu ekber! Ešhedu en la-ilahe-illellah. Ešhedu enne-Muhammeder-resul-ullah. Hajje alesselah, hajje allel-felah. Allahu ekber, Allahu ekber, la ilahe-illellah”, što u slobodnom prijevodu znači: “Bog je najveći! Bog je najveći! Ja svjedočim i vjerujem da je jedan Bog i da osim Njega drugoga nema. Ja svjedočim da je Muhamed Božiji poslanik. Pohitite na molitvu, pohitite na spas.
(…)
Ovako okuiše mujezin na svih pet vakata, naime u sabah, podne, ićindiju, akšam i jaciju. On se najprije okrene na istok, prema Meki i okuiše, a onda se okreće nadesno na sve četiri strane svijeta i kod svakoga okreta opetuje istu dovu, molitvu. Ovako okuiše on ne samo u obične dane, nego i u petak i na druge blagdane.
Dok on na munari uči, izvjesuje redom kandilje i začas sva je munara u svjetlosti. Dotle su eno i džamiju rasvijetlili, a narod hrli u kuću Božiju, da se Bogu pomoli i da džamiju daruje svijećama koje će ju kroz cijeli mjesec rasvjetljivati. Čim je džamija ljepše rasvijetljena, tim veća čast onima u čijem je džematu. Zato i gori u velikim i bogatim džamijama u gradovima kroz cijele noći po više stotina, što svijeća, što lampiona, što lampi i kandilja. Da pak bude što veća svjetlost u džamiji, povukli su po zidovima žice, postavili kandilj do kandilja – čini ti se, zidovi su u plamenu. Zato nije ni čudo da je pogled u tamnoj noći na ovako rasvijetljenu džamiju vrlo ugodan i da te mnogo sjeća na čarobna rasvijetljene halifske dvorove u “Tisuću i jednoj noći.” U tako rasvijetljenoj džamiji klanjaju muškarci akšam, dočim se žene kod kuće Bogu mole.
Kada su akšam klanjali, idu jedni svojim kućama, drugi u čaršiju na dućane svojim prijateljima, ali najviše ih ide u kahve. Tu oni sjede i razgovaraju, te pri tome piju kani, turšiju i limunadu, puše duhan i igraju razne društvene igre, a napose domina, mica i fildžana, a neki se i kartaju, ali obično ne za novac, nego za čaj kafu ili limunadu.
U skoro svim muslimanskim kućama, dućanima, hanovima i kahvama gore skoro sve do zore svijeće; noć se je pretvorila u dan. U nekim kahvama sviraju muzikaši uz gusle i tambure, a u jednoj sjeo je eno starac, sijed kao ovca, sa bugarijom u ruci i recitira pjevajuć ugodnim baritonom muslimanske junačke pjesme, u kojima slavi slavna djela i junačke čine naših Muslimana, a oko njega sabrao se je oveći broj znatiželjnih slušalaca.
Svi šute, jedan je naslonio glavu o rame drugoga i pažljivo prate svaki kret, svaku riječ starca pjevača.Dok se ovi tako zabavljaju u kahvama, krenuli su već i ciganski muzikaši od kuće do kuće, a dobri ukućani darovaće ih za to na Bajram novcem i peškirima. Nemojte misliti da je to glazba kao druge glazbe, o ne, tu sviraju samo tri, ili bolje dva čovjeka; jedan udara u talambas, desnom nikom štapićem po jednoj, a lijevom tankom šipčicom po drugoj strani, a ona dvojica sviraju unisono u sitne zurle, svirale.
Glazba je, kao u svih muslimana uopće, tako i u naših Muslimana napose, slabo napredovala, premda su oni od naravi vrlo muzikalni i premda su im narodne pjesme vrlo lijepe i melodiozne. Isto su tako slabi kipari i slikari.
Vjera te umjetnosti izrično ne zabranjuje, ali ih i ne preporuča, bojeći se da narod uz slikarstvo i kiparstvo, a živeć u pjesmi i veselju, ne bi u vjeri smalaksao.
Kad zauči jacija, izlazi narod iz kahvi i ide u džamiju da se Bogu pomoli; a kada su se Bogu pomolili, zabavljaju se i dalje sve do dva sata poslije pola noći. U dva sata pukne top, znak da je doba za ručanje. Oni, koji su u kahvama ili na sijelima kod svojih prijatelja, idu sada svojim kućama, a koji kod kuće spavaju, ustaju da ručaju, puše, jedu i piju. Za sat i po, nekada prije, a nekada i kašnje, kako već kada zora sviće, udari i drugi top. Sada se ostavlja jelo, piće i pušenje i sve ide na počinak…
Život i običaji muslimana u BiH, Bihać, 1899.
