Strpljivi student druge godine filozofije češljao bi police dok ne bi pronašao Kierkegaarda, a apsolventi na odsjeku za srpski jezik i književnost tražili su da im Igor i Lola, neprikosnoveni vladari knjižarskog šesnaesterca, što prije nabave Bulatovićeve “Đavole” i poeziju Brane Petrovića.
Igor Preradović i Tihomir Lolić “vodili” su nekoliko godina Klub knjige i mnogo je onih koji svjedoče da poštenije knjižare nije bilo pod krajiškim nebom. U Klubu je bilo jeftinih knjiga i dobroga vina, a to je, manje ili više, bilo sve što je čestitim studentima trebalo. Divanilo se tu o Dostojevskom, o Raičkoviću, o Ujeviću, o akademskim sujetama i promašenim karijerama, o političkim mutivodama i o “startnih jedanaest”. Al’ prođe od tada, rekao bi Ćopić, konjica godina, a s njom i katanac na Klub knjige.
Igor i Lola su se selili s jednog kraja grada na drugi, prodavali su knjige u tržnim centrima i šoping-molovima i tek nedavno je jedan od njih, Lola, dobio štand tamo gdje štanda sa knjigama nikada i nije bilo - u kampusu Univerziteta u Banjoj Luci.
Lolin štand se nalazi između Filološkog i Filozofskog fakulteta, odnosno ispred Slobodnog uma, studentske kafane u kojoj ispija kratke kafe i hercegovačku lozu u nadi da će neko upitati koliko je Hegelova “Istorija filozofije”. Uzalud.
- Andrića ne možeš prodati više od deset maraka da si pita božija! Nije bitan izdavač, nije bitan povez. Hegelova trotomna “Istorija filozofije” stoji na štandu tri godine, kao i Aristotelova “Metafizika”. Dvadeset maraka. Džaba. Niko, ističe Lola.
Knjige prodaje po sedam-osam maraka, ali i to je ponekad uzalud. Studenti književnosti koji svrate na njegov štand mogu da se izbroje na prste jedne ruke. Nekada je, prisjeća se Lola, bilo drugačije: studenti su neprestano navraćali, pronalazili ono što je već bilo na policama i naručivali ono čega nije bilo.
- U početku je bilo dobro, išlo je nekako, ali je sve manje studenata. Kampus je pravo mjesto za knjižara. Na štandu imam knjige za studente svih fakulteta, ali malo se stručne literature prodaje. Osjeti se da studenti nemaju para, priča Lola.
Lolić je u “knjige” ušao nakon rata. Posla, kaže, nije bilo i u tim danima je pomagao Igoru (Preradoviću) koji se već uveliko bavio knjižarskim poslom. U jednom trenutku je “ispao” neki otkup knjiga. Posudio je od majke pretposljednjih sto maraka, kupili su te knjige i tako je počelo knjižarsko drugarstvo koje traje i danas.
- Od tada do danas sam u knjižarskom poslu. Klub knjige je radio deset godina. Zatvoren je, jer više nije bilo kupaca. Igor se “preselio” u Intereks, a ja sam otišao u FIS. Iz FIS-a sam prije tri godine došao u kampus. Tu sam i danas, kaže Lola.
Prije nekoliko godina Lola i Igor su bili obavezni na Sajmu knjiga u Beogradu, ali i to je davna i lijepa uspomena. Troškovi su preveliki, zarada premalena. Isto je i sa sajmovima u Sarajevu i u Zagrebu.
- Za beogradski sajam treba uložiti odmah minimalno hiljadu maraka. Išli smo i na mini sajmove koji su se organizovali po cijeloj BiH. To je u početku bilo sjajno, dnevna zarada je bila 700 maraka. Ali se i to razvodnilo. No, dobro je sve dok nije gore, kaže Lola.
Ponekad naleti Igor, ponekad naleti Alen, ponekad naleti i neki dokoni novinar. Sjede i čekaju da neko upita za Hegela. U tom čekanju nestane i litra one loze. Ali, stari majstori imaju novu taktiku, jer i oni se prilagođavaju i vremenu i tržištu.
- Nedjeljom poranimo, natovarimo kutiju knjigama i na buvljak. Prije smo na buvljaku tražili i kupovali knjige, sada ih tamo prodajemo. Ni sam ne znam koliko smo knjiga kupili svojevremeno na buvljaku. Sada ih prodajemo. Ko bi gori, sad je doli, veli pjesnik i možda tako i treba da bude, istakao je Lola.
