„Nema milo za drago“ je magična fraza. Nešto kao „nema dosluha“.
To je također vrh ledenog brijega. Iznimno opasan: legalizacija korupcije.
Ova fraza se pojavila nakon što je William Taylor, vrhovni američki diplomata u Ukrajini, pisao Gordonu Sondlandu, američkom ambasadoru u Evropskoj uniji, „Mislim da je ludo povući sigurnosnu pomoć za pomoć sa političkom kampanjom.“
Sondland je odgovorio: „Predsjednik je bio sasvim jasan, nema nikakvog izmjenjivanja usluga.“ Potom je predložio da se prestanu „dopisivati“ dodajući da bi Taylor, ako je još zabrinut, mogao „pričati“ s drugima.
„Milo za drago“ je veoma jednostavan koncept. Prevodi se, i zaista znači, „nešto za nešto“. Moglo bi izgledati da Sondland poriče da se takav sporazum dešava. On to ne govori. Nipošto.
On govori da Trump kaže „nema više milo za drago“, stoga, William, bolje ne govori da se nešto takvo dešava ili prestani opisivati stvari koje zvuče upravo kao „milo za drago“ i ako ti to toliko smeta da ne možeš prestati, nemoj to raditi u pisanoj formi, možeš nazvati neke ljude u vezi s tim.
Zaštita po Ustavu
Razlog zbog kojeg je ova fraza tako važna jer ju je Vrhovni sud učinio takvom.
John Roberts je postao predsjednik suda 2005. Od tada Vrhovni sud vodi kampanju da legalizira, normalizira i u konačnici, učini svetom političku korupciju. To zvuči kao da mora biti pretjerivanje. Nije.
Uobičajeno shvatanje korupcije je da ako javni službenik dobije novac, odmore, Rolexe, druge darove i skupocjene stvari od „osobe s mnogo novca“, i potom napravi stvari koje koriste toj osobi, posebno ako ne koriste ili štete javnom interesu, to je korupcija.
Kako se sve više novca slijevalo u političke kampanje, postalo je očigledno da su velike sume imale efekat korupcije i, još gore, da su iskrivljavale cijeli politički proces. Čak su i političari bili tog mišljenja i pokušali su ograničiti trošenje sa zakonima kao što je McCain-Feingold (nazvan po republikanskom senatoru Johnu McCainu i Russu Feingoldu, Demokrati).
Kada je Roberts došao na predsjedničku poziciju s republikanskom većinom u Vrhovnom sudu, počeli su izmišljati načine da vladaju u korist novca i ukinu zakone koji su im umanjivali moć. Prije svega, definirali su potrošnju novca na govor kao govor, i stoga zaštićen Prvim amandmanom.
U slučaju Citizens United vs Federalna izborna komisija, mišljenje većine je doslovno redefiniralo realnost: „Nezavisna potrošnja, uključujući onu od korporacija, ne podstiče korupciju ili percepciju korupcije.“
Latinska fraza
Nakon što su redefinirali stvarnost, rekli su da to što su napravili neće imati efekta: „Percepcija utjecaja ili pristupa neće dovesti do tog da biračko tijelo izgubi nadu u ovu demokratiju.“
Sudac Anthony Kennedy, po mišljenju većine, je citirao samog sebe iz drugog slučaja (McConnell vs Federalna izborna komisija) napisavši: „Dobro je poznato da značajan i legitiman razlog, ako ne jedini razlog, da se glasa za ili da doprinos, jednom a ne drugom kandidatu je da će taj kandidat odgovoriti praveći one političke ishode koje pristalica favorizira. Demokratija je zasnovana na povratnoj sprezi.“
To je nevjerovatna izjava. Kaže da ljudi trebaju trošiti novac da bi natjerali političare da rade ono što oni žele da rade, i da političari trebaju „odgovoriti“ na dobijanje novca.
Sud neće izravno reći „ne postoji više korupcija“. Morali su nešto ostaviti. U procesu su odlučili pristati na „milo za drago“ kao standard.
„Bilo koja regulativa [finansiranja kampanje] mora umjesto tog ciljati na ono što smo nazvali 'milo za drago' korupcijom ili njenom pojavom. Ta latinska fraza izražava ideju direktne razmjene zvaničnog čina za novac.“
U svemu ovome je prisutan i element klase. Niko nikada nije sugerisao da bi Dick Cheney trebao biti krivično gonjen jer je dao ugovor da se privatizira američka vojska i pređe u vlasništvo Halliburtona i, nakon što je odstupio s pozicije, Halliburton ga je učinio veoma bogatim čovjekom kao svojim direktorom.
Takve su stvari, u manjem obimu, postale standardna praksa sa vladinim ugovorima, posebno vojnim ugovorima. Ali ako nije postojao pisani ili audio trag o zaključenom sporazumu, kao „milo za drago“, nije mogla postojati ni pretpostavka korupcije, a kamoli krivična gonjenja.
Temeljni problem
Robertsov sud je 2016. dodatno pogoršao situaciju. Bob McDonnell, kao guverner Virginije, je uzeo 175.000 dolara od biznismena i potom mu činio usluge.
Porota je osudila McDonnella. John Roberts ga je oslobodio, izjavivši „savjesni javni zvaničnici ugovaraju sastanke za birače, kontaktiraju zvaničnike u njihovo ime, i uključuju ih u događaje sve vrijeme. Osnovni ugovor koji je u osnovi zastupničke vlade pretpostavlja da će javni zvaničnici saslušati svoje birače i djelovati u skladu s njihovim problemima...“
Nekoliko značajnih slučajeva o korupciji je ili zaustavljeno ili odbačeno neposredno nakon te odluke.
Izgleda da će Sondland svjedočiti da nije govorio o svojoj procjeni. Da ga je Donald Trump usmjerio da kaže magične riječi. Možete vidjeti zašto bi Trump povjerovao da bi izgovaranje fraze „nema milo za drago“ dekriminaliziralo njegov zločin.
Sve i ako Trump bude pozvan na odgovornost, i dalje ostaje veći temeljni problem.
Korupcija je značajan faktor u većoj bolesti današnjeg svijeta. „Osjećaj“ da su elite institucionalno korumpirane kreirao je priliku za Trumpa da bude izabran.
Realnost da je korupcija sve više normalizirana, omogućila je Trumpu da pretvori predsjednički ured u ured posvećen ostvarenju ličnog profita.
Bogati se vole pozivati na vladu, oblikovati vladu, koristiti vladu, to jeste, oni mnogo vole institucionalnu korupciju i neće lako odustati od nje. To je velika borba.
