Američki list Foreign Affairs objavio je, u svom izdanju za septembar, veliku analizu ciljeva, planova i ideja koje vode ruskog predsjednika Vladimira Putina u njegovoj agresiji na Ukrajinu, koja traje već pola godine.
Autorice teksta su Fiona Hil (Hill), viša saradnica u Centru za SAD i Evropu u Programu za vanjsku politiku na Institutu Brookings, koja je od 2017. do 2019. bila viša direktorica za Evropu i Rusiju u Vijeću za nacionalnu sigurnost SAD, te Angela Stent, vanredna viša saradnica na Institutu Brookings i profesorica na Univerzitetu Georgetown, prenosi Index.
Hil je u široj javnosti ponajviše zapamćena po svom svjedočenju pred američkim Kongresom na prvom postupku za opoziv tadašnjeg predsjednika Donalda Trampa (Trump) 2019., no ova stručnjakinja za međunarodne odnose desetljećima proučava Vladimira Putina i njegov režim u Moskvi.
U intervjuu u martu konstatirala je da smo "već usred trećeg svjetskog rata, bez obzira na to jesmo li ga u potpunosti prihvatili ili ne”. Stent je pak autorica knjige Putin’s World: Russia Against the West and With the Rest.
Vladimir Putin je, započinju Hil i Stent, odlučan oblikovati budućnost tako da izgleda kao njegova verzija prošlosti. Ruski predsjednik napao je Ukrajinu ne zato što se osjećao ugroženim zbog širenja NATO-a ili zapadnih "provokacija". Naredio je svoju "specijalnu vojnu operaciju" jer vjeruje da je božansko pravo Rusije da vlada Ukrajinom, da izbriše nacionalni identitet te zemlje i da integrira njezin narod u "Veliku Rusiju".
Putin je, podsjećaju, detaljno izložio ovu misiju u traktatu od 5.000 riječi objavljenom u junu 2021. pod naslovom "O historijskom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca", čija je glavna teza ta da su Bjelorusi, Rusi i Ukrajinci svi potomci Rusa, drevnog naroda koji je naselio zemlje između Crnog i Baltičkog mora.
Osim što ih veže zajednički teritorij i jezik te pravoslavna vjera, što je manje ili više nesporno, Putin inzistira da Ukrajina nikada nije bila suverena, osim nekoliko historijskih interludija kada je neuspješno pokušala postati nezavisna država.
Lenjin je Rusiji "ukrao" njen historijski dio i "stvorio" Ukrajinu
Po njegovom viđenju historije, Rusiji je "ukraden" njen središnji teritorij kada su boljševici stvorili Sovjetski Savez 1922. godine i osnovali Ukrajinsku Sovjetsku Socijalističku Republiku. Zapad je nakon raspada SSSR-a koristio Ukrajinu kao platformu za prijetnje Rusiji i podupirao uspon tamošnjih "neonacista". Putinov esej, koji je navodno dobio svaki ruski vojnik poslan u Ukrajinu, završava tvrdnjom da Ukrajina može biti suverena samo u partnerstvu s Rusijom, jer "mi smo jedan narod".
Kad se tome pridodaju slične Putinove izjave, pogotovo govori koje je održao uoči invazije u februaru, postaje jasno da u njegovoj viziji svijeta Rusija predvodi novu istočnoslavensku uniju s Bjelorusijom i Ukrajinom, a možda i većinski ruskim dijelom Kazahstana i drugih susjednih zemalja.
Ostatak bivšeg SSSR-a priznaje vrhovnu vlast Moskve, a Zapad i globalni Jug (ono što smo dugo zvali Treći svijet) prihvataju njenu dominantnu ulogu u Euroaziji – regiji koja se prostire od Lisabona do Vladivostoka, kako je to sročio bivši ruski premijer Dmitrij Medvedev.
Ovo je više od sfere utjecaja, naglašavaju Hil i Stent – to je sfera kontrole, s mješavinom izravne teritorijalne reintegracije nekih teritorija i zemalja i dominacije u sigurnosnim, političkim i ekonomskim sferama nad drugima. Putin je krenuo u postepeno ostvarenje tog plana još 2014., kada su ruske snage u borbenim uniformama bez oznaka (zbog čega su ih prozvali Mali zeleni), preuzele kontrolu nad Krimom.
Uslijedile su tajne operacije izazivanja pobune na istoku i jugu Ukrajine, prvenstveno u pograničnoj regiji Donbas. Oružani sukob ukrajinskih vlasti i ruskih separatista koji je uslijedio rezultirao je s ukupno 14.000 mrtvih u sljedećih osam godina – ne samo na ruskoj strani, kako ruski propagandisti često tvrde, već na obje. Rusi su sad otvoreno okupirali dobar dio tog teritorija.
Slično tome, Putin je u Bjelorusiji iskoristio velike proteste 2020. i 2021. i pomoć u njihovom slamanju kako bi čvršće vezao bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka uza sebe. Ta je zemlja zauzvrat bila jedan od poligona za "specijalnu vojnu operaciju" protiv Ukrajine.
Putin je nakon prvih zapadnih sankcija, donesenih 2014. zbog aneksije Krima i oružane eskalacije u Donbasu, poduzeo korake za zaštitu ruske ekonomije smanjenjem njegove izloženosti SAD i Evropi, jačajući domaću proizvodnju kritičnih dobara. U isto vrijeme pojačao je i unutrašnju represiju zatvaranjem i likvidacijom političkih protivnika. Na Zapadu su ruske službe provodile dezinformacijske operacije i podmićivale Moskvi sklone političare.
Reakcija Zapada na njegovu invaziju Ukrajine je bila ujedinjenija i snažnija nego što se nadao. Ali Zapad mora shvatiti da ima posla s vođom koji pokušava promijeniti historiju – ne samo od kraja Hladnog rata, nego posljednjih stotinu godina, ističu autorice.
Ko kontrolira prošlost…
Historija, odnosno historijski narativ je za Putina moćno političko oružje koji podupire njegov legitimitet. Njegov glasnogovornik još je 2010. rekao publici Međunarodnog debatnog kluba Valdaj da Putin čita knjige o ruskoj historiji "cijelo vrijeme". Njegova opsesija ruskom imperijalnom prošlošću i namjera da ispravi ono što vidi kao historijsku nepravdu – odvajanje Ukrajine od Rusije – također nije od jučer.
U svojim odajama u Kremlju strateški je smjestio kipove ruskih monarha Petra Velikog i Katarine Velike, koji su u ratovima sa Švedskim i Osmanskim Carstvom osvojili današnje ukrajinske teritorije. A 2016. je neposredno ispred vrata Kremlja podigao kip Vladimira Velikog, velikog kneza Kijevske Kneževine iz desetog stoljeća.
U Putinovoj verziji historije, knez Vladimir se obratio na kršćanstvo u ime cijele drevne Rusije 988. No tadašnja Kijevska Rus obuhvaćala je samo mali dio današnje Rusije, a prvi spomen Moskve kao važnog mjesta zabilježeno je tek 1147. godine.
U govoru uoči invazije, Putin je u boljševičkom vođi Vladimiru Lenjinu našao krivca za uništenje Ruskog Carstva pokretanjem Oktobarske revolucije, nakon čega je "odvojio, otcijepio ono što je historijski ruska zemlja".
"Boljševička, komunistička Rusija" stvorila je "zemlju koja nikada prije nije postojala" spajanjem ruskih teritorija kao što je regija Donbas, središte teške industrije, u novu ukrajinsku socijalističku republiku, objasnio nam je Putin. Istina je da su Lenjin i boljševici obnovili Rusko Carstvo i samo su ga nazvali drugačije, kažu Hil i Stent.
Uspostavili su zasebne sovjetske socijalističke republike kako bi se predstavili kao suprotnost carevima koji su vladali ujedinjenom, rusificiranom državom i ugnjetavali etničke manjine. Ali za Putina je odluka boljševika bila nelegitimna i potaknula je "gorljive nacionaliste" u Ukrajini koji su potom razvili opasne ideje nezavisnosti. Putin tvrdi da poništava te stoljetne "trateške pogreške".
"Vraćanje historijski ruskih teritorija"
Narativ o NATO-u kao oruđu američkog imperijalizma i dominacije Evropom također ima bitnu ulogu u Putinovoj verziji historije. Po njemu, NATO je prisilio zemlje istočne Evrope, koje pripadaju historijski ruskoj sferi utjecaja, da se pridruže tom savezu. U stvarnosti, te su zemlje, još uvijek u strahu nakon desetljeća sovjetske dominacije, same tražile ulazak u NATO.
Rusija, prema Putinu, nije imala "drugog izbora" nego da se brani od vojne ugroze NATO-a. Morala je napasti Ukrajinu kako bi spriječila njen ulazak u NATO, iako njen ulazak nije uopće bio u planu. Putin je ruskom parlamentu 7. juna rekao da je rat u Ukrajini pokrenuo "kolektivni Zapad", koji pokušava obuzdati Rusiju i "nametnuti svoj novi svjetski poredak ostatku svijeta".
Još 2008. je rekao američkom predsjedniku Džordžu Bušu (George Bush) na samitu NATO-a u Bukureštu, kada je dogovoreno da će Ukrajina i Rumunija ući u NATO u nekom nedefiniranom trenutku u budućnosti, da "Ukrajina nije prava država." Ironično je da je sam za to vrijeme veličao imperijalnu historiju Rusije. U junu je na ekonomskoj konferenciji u Moskvi poručio da je Ukrajina zapadna "kolonija", a ne suverena država, dok ju istovremeno sam pokušava pokoriti.
Usporedio se s Petrom Velikim koji je 21 godinu vodio "Veliki sjeverni rat" protiv Švedske, tvrdeći da Rusija i danas "vraća i jača" kontrolu nad historijski ruskim teritorijem, baš kao što je taj car činio. Mnoge zemlje bile su tuđe kolonije ili provincije – SAD je bio britanska, kao i Australija, Kanada, Indija ili Irska. Možemo slobodno dodati da su i razni dijelovi Hrvatske stoljećima bili pod austrijskom, mađarskom, osmanlijskom ili mletačkom vlašću.
To, naravno, ne daje ni Britancima ni Mađarima ili Italijanima opravdanje da traže svoje "historijsk" teritorije nazad. I dok Britancima ili Špancima ne bi palo na pamet tražiti nazad suverenitet nad zemljama u kojima se govori engleski ili španski, Putin inzistira na tome da su svi oni koji govore ruski u Ukrajini i drugdje dio "ruskog svijeta", s posebnim vezama s Moskvom.
Prizivanje nacista
Međutim, njegovo inzistiranje da su Ukrajinci koji govore ruski ustvari Rusi samo je pomoglo u jačanju ukrajinskog nacionalnog identiteta i širem korištenju ukrajinskog jezika. Ljudi koji žive na današnjem ukrajinskom teritoriju svakako imaju fluidne i složene identitete zbog iste takve historije, napominju autorice.
No Ukrajina je nezavisna država od 1991., a Putin je istinski ogorčen što Ukrajinci inzistiraju na vlastitoj državnosti i identitetu. Trenutnu invaziju prikazuje kao nasljednicu "Velikog domovinskog rata", odnosno pobjede protiv njemačkih nacista, tako što i ovaj rat predstavlja kao oslobađanje Ukrajine od nacista. Ali Ukrajinci nisu nacisti zato što slijede ideale Adolfa Hitlera, navode Hil i Stent, nego zato što su "gorljivi nacionalisti", jer odbijaju priznati da su Rusi.
Putinova retorika o ukrajinskim nacistima najbolje prolazi u samoj Rusiji, no ona o NATO-u i posredničkom ratu sa SAD i Zapadom "do posljednjeg Ukrajinca" mnogo bolje prolazi na Zapadu. Zapadni političari i analitičari nastavljaju raspravljati o tome je li NATO kriv za rat. Čak je i papa Franjo rekao da je rat u Ukrajini "možda nekako isprovociran".
Nema veze što je aneksija Krima 2014. došla kao odgovor na želju Ukrajine da se pridruži EU, a ne NATO-u. I što je Putin, nakon što su Finska i Švedska podnijele zahtjev za pridruživanje savezu u junu, izjavio da Rusija "nema problema sa Švedskom i Finskom kao s Ukrajinom." Dakle, problem nije NATO, nego to što se Ukrajina želi povezati s bilo kojim entitetom ili zemljom osim Rusije.
Ipak, Putin zna da će teško ispregovarati dogovor u Ukrajini na temelju svoje verzije historije i pomiriti bitno različite priče iz prošlosti. Većina modernih evropskih država nastala je na ruševinama imperija i većih multietničkih država, a ovaj rat mogao bi dovesti do još većeg uplitanja Rusije i potpirivanja sukoba u slabim državama poput Bosne i Hercegovine.
Pod svaku cijenu
Iz odmazde za to što SAD i evropske zemlje vojno podržavaju Ukrajinu, Putin je pokrenuo ekonomski i informacijski rat protiv Zapada, koristeći energiju, žito i drugu robu kao oružje. Rusija optužuje Ukrajinu da je počinila iste one zločine koje je sama izvršila, a zapadne sankcije krivi za glad u Africi, iako je sama blokirala ukrajinski izvoz žita preko Crnog mora (dok nije pristala na sporazum o deblokadi krajem jula). Rusija u mnogim dijelovima svijeta pobjeđuje u informacijskom ratu.
Što se podrške Zapada Ukrajini tiče, oružje je značajno uvećalo njenu sposobnost da uzvrati udarce, ali arsenali zemalja donatora već su se počeli prazniti. Energetske i finansijske sankcije i sankcije izvoza su opsežne i utiču na rusku ekonomiju, ali ne mogu promijeniti Putinov pogled na historiju ili njegovu odlučnost da pokori Ukrajinu, tako da nisu promijenile njegovu računicu.
Pravi udar zapadnih kontrola izvoza osjetit će se 2023. kad će Rusiji ponestati poluvodiča i rezervnih dijelova za proizvodni sektor, a njezina industrijska postrojenja će se zatvoriti. Naftna industrija zemlje posebno će se mučiti jer gubi prijeko potrebnu tehnologiju i softver međunarodne naftne industrije.
EU se obvezala na postupno ukidanje uvoza nafte iz Rusije do kraja godine, ali ograničavanje uvoza plina mnogo je izazovnije jer niz zemalja, uključujući Njemačku, ima malo alternativa za kratkoročnu zamjenu. Računica koja je vrijedila 50 godina – Evropa treba plin, a Moskva prihode od plina – više ne vrijedi jer zemlje koje još uvijek kupuju rusku naftu i plin plaćaju više cijene za to.
Čak i ako Rusija na kraju izgubi prihode od energenata, čini se da je Putin spreman platiti tu cijenu za podrivanje evropske podrške Ukrajini. Pritom koristi još jednu historijsku rusku vojnu taktiku – zaustavljanje protivničkih snaga i čekanje zime.
Baš kao što je Napoleonova vojska ostala zarobljena u snijegu u blizini Moskve, a njemački vojnici se smrznuli na smrt kod Staljingrada, Putin planira natjerati Francuze i Nijemce da se tresu od zime u svojim domovima. U govoru na Sanktpeterburškom ekonomskom forumu u junu predvidio je da će, dok se Evropljani suočavaju s hladnom zimom i trpe ekonomske posljedice sankcija, na vlast doći populističke stranke.
Razlog za samouvjerenost mu daje i snažna podrška ratu unutar Rusije, barem prema anketama nezavisnog Levada centra koje pokazuju da je Putinov rejting porastao od februara. Ali postoji dobar razlog za skepsu oko aktivne podrške, primjećuju Hil i Stent. Stotine hiljada ljudi koji se protive ratu napustilo je zemlju, a Rusi koji su ostali i javno kritizirali rat maltretirani su ili zatvarani. Drugi su ravnodušni ili pasivno podržavaju rat.
Život većine ljudi u Moskvi i drugim velikim ruskim gradovima odvija se normalnim tokom, jer vojnici koji ginu u Ukrajini uglavnom nisu njihova djeca. Oni su iz siromašnih, ruralnih područja, a mnogi od njih nisu etnički Rusi. Glasine da plaćenička skupina Wagner vrbuje zatvorenike za borbu upućuju na akutni nedostatak ljudstva. Ipak, dobrovoljci su potaknuti propagandom koja dehumanizira Ukrajince.
Podijeli pa vladaj
Unatoč sve glasnijim pozivima na dogovoreno rješenje koje bi uključivalo ukrajinske teritorijalne ustupke, čini se da Putin nije zainteresiran za kompromis koji bi ostavio Ukrajinu kao suverenu, nezavisnu državu, bez obzira na njezine granice.
Hil i Stent pišu da im je nekoliko bivših visokih američkih dužnosnika reklo kako se činilo da su se u aprilu ruski i ukrajinski pregovarači okvirno dogovorili o obliku privremenog rješenja: Rusija će se povući na svoje položaje od 23. fedbruara, kada je kontrolirala dio Donbasa i Krim, a u zamjenu će Ukrajina obećati da neće tražiti članstvo u NATO-u i umjesto toga dobiti sigurnosna jamstva od niza zemalja.
Ali kao što je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov izjavio u julu, kompromis više nije opcija, pa čak ni davanje Rusiji cijelog Donbasa nije dovoljno:
- Sada je geografija drugačija. Tu su također regije Herson i Zaporižja te niz drugih teritorija.
Ali cilj očito nisu pregovori, već ukrajinska kapitulacija.
Pregovori bi, ako ih ne bude pratila postojana vojna podrška Ukrajini, mogli samo olakšali operativnu stanku Rusiji. Nakon nekog vremena krenula bi dalje, vjerovatno na Odesu i druge crnomorske luke, s ciljem da Ukrajinu ostavi bez izlaza na more. Uspije li u tome, Putin bi ponovno krenuo i na Kijev, s ciljem svrgavanja Volodimira Zelenskog i postavljanja marionetske proruske vlade. Putinov rat u Ukrajini vjerovatno će trajati još dugo.
Veliki broj država na globalnom Jugu smatra ovaj rat lokalnim evropskim sukobom koji ih se ne tiče. Kina je čak retorički podržala Rusiju, odbila uvesti sankcije i podržala je u UN-u. Indijski ministar vanjskih poslova Subrahmanyam Jaishankar sažeo je stav mnogih zemalja u razvoju kada je rekao da je Rusija "vrlo važan partner u nizu područja".
Njih prije svega brinu gorivo, hranu, gnojivo, a također i oružje, a ne to što je Rusija agresijom na susjednu zemlju prekršila Povelju UN-a i međunarodno pravo. Putin se od 2014. marljivo udvarao tim zemljama i trud se očito isplatio.
Rusija je 2015. poslala svoju vojsku u Siriju u pomoć predsjedniku Bašaru al-Asadu u ratu, a s vremenom je postala jedna od rijetkih velikih sila koja može razgovarati sa svim stranama uključenima u taj rat. U Africi ruske paravojne skupine pružaju podršku brojnim vođama. A u Latinskoj Americi ruski utjecaj je porastao dolaskom više ljevičarskih vlada na vlast.
Na Rusiju se tamo još uvijek gleda kao na borca potlačenih protiv američkog imperijalizma. Te zemlje tvrde da se ono što Rusija radi u Ukrajini ne razlikuje od onoga što je SAD učinio u Iraku ili Vijetnamu, a za rusku invaziju krive prijetnju NATO-a. To je djelomično uspjelo zahvaljujući propagandi Kremlja koja je pojačala Putinove narative o NATO-u i posredničkim ratovima te podlim akcijama Zapada.
Zablude o veličini
U svakom slučaju, Putinove manipulacije historijom sugeriraju da ima ciljeve dalje od Ukrajine – diljem Euroazije. Baltičke države mogle bi biti na njegovom kolonijalnom popisu, kao i Poljska kojom je Rusija djelomično vladala od 1772. do 1918. Velik dio današnje Moldavije bio je dio Ruskog Carstva, kao i Finska, između 1809. i 1918. Putin možda neće moći osvojiti te zemlje koje su uglavnom članice NATO-a, ali želi ih zastrašiti i izbaciti iz ravnoteže.
U svom idealnom svijetu, Putin će prijetnjama steći uticaj i kontrolu nad unutrašnjom i vanjskom politikom susjednih zemlja. Globalni Jug će ostati neutralan u sukobu Rusije sa Zapadom, a možda je i podržati. S organizacijom BRICS – Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika, koju se namjerava proširiti na Argentinu, Iran, a možda i Egipat, Saudijsku Arabiju i Tursku, Rusija želi postati lider svijeta u razvoju, po uzoru na Sovjetski Savez.
Stoga je imperativ Zapada da ostane ujedinjen u podršci Ukrajini i suprotstavljanju Rusiji, zaključuju Hil i Stent. Kratkoročno, to znači zajednički rad na suzbijanju ruskih dezinformacija o ratu i lažnih historijskih narativa, kao i zastrašivanja Evrope nuklearnim oružjem i isključenjem energije.
Na srednji i dugi rok, SAD i njegovi saveznici i partneri trebaju vidjeti kako restrukturirati međunarodnu sigurnosnu arhitekturu kako bi spriječili Rusiju da ugrožava susjede. Ali za sada je NATO jedina institucija koja može jamčiti sigurnost Evrope.
Nakon skoro četvrt stoljeća na vlasti, Putin nastoji obnoviti svoju verziju Ruskog Carstva. On "okuplja sve (ruske) zemlje" kao što su to činili veliki ruski carevi i preokreće naslijeđe Lenjina, boljševika i posthladnoratovskog dogovora. Na taj način Putin želi da Rusija bude jedina iznimka u neumoljivom usponu i padu imperijalnih država.
Ironično je to što na taj način poništava jedno od najvećih postignuća svog navodnog najvećeg heroja, Petra Velikog, koji je otvorio prozor prema Zapadu putujući Evropom, pozivajući evropske obrtnike i druge da dođu u Rusiju i pomognu u razvoju njene ekonomije. Putin je pak svojom agresijom zatvorio taj prozor. Petar Veliki je odveo Rusiju u budućnost. Putin je gura u prošlost, prenosi Index.
