On je naime sa kolegama proteklih dana radio na pronalaženju stradalih pod ruševinama nakon razornog zemljotresa u Turskoj.
Njegovu priču prenosimo u cijelosti:
- Sutra akobogda letimo u Bosnu i Hercegovinu, idemo svojim kućama, ovdje više se nema šta raditi, ide se na potpunu sanaciju terena. Sedam dana provedenih u Adiyamanu su nam živote promijenili.
Sa sobom iz Adiyamana nosimo apokaliptične slike grada, stravične krike majki, očeva i rodbine prilikom pronalaska njihovih najmilijih, majke i kćerke zagrljene u krevetu, stare nane koja nam ljubi ruke jer smo izvukli tijela njenih najdražih, ali i velike gostoljubivosti domaćih ljudi prema nama koji smo došli pomoći, koliko je u našoj moći.
Volio bih znati kasnije u životu gdje je mali Smajo star pet godina i još manja Zehra stara tri godine, kojima je jedna noć uzela njihove najmilije a oni Allahovom voljom ostali živi.
Divim se ovim ljudima koji čvrsto vjeruju da je sve ovo Allahovo iskušenje i određenje. Divim se moćnoj državi Turskoj koja sve rješava nevjerovatnom brzinom i lakoćom. Bit će Turska dobro, sigurno.
Divim se mojim kolegama iz GSS “Prenj” koje su turski narod i spasioci prozvali UMUT što znači NADA, jer kad su u jednom momentu Turci klonuli od umora, brige i tuge, mi smo ih vođeni Dankom i Dženom digli i nastavili su dalje.
Svi smo koristili godišnje odmore kako bismo odsustvovali sa posla. Jedan od nas je dobio otkaz zbog nerazumijevanja poslodavca, rekao mu je doslovno: “Tamo samo besposličari idu”. Naš pripadnik je hladno rekao: “Ja idem sa svojom braćom u Tursku a ti kako hoćeš”.
Ponosan sam na sina Adisa, također pripadnika GSS “Prenj”, koji je prvi dan rekao: “Idem i ja babo sa vama u Tursku”. Složio sam se iako smo teska srca ostavili Saru i Enisu same kući.
Danko, Edi, Adis, Dženo, Dino, Menso, Paja, Tarik, Mahmutović i ja smo prvi put zajedno duže vrijeme na terenu i posebno sam sretan kako to savršeno funkcioniše, razgovor, dogovor i postupanje, svi ko jedan.
Bosna naša bregovita je puna plemenitih, dobrih ljudi koji svakodnevno rade velike stvari a ovakve nesreće ih čine još većima.
Edi reče: “Došao sam da nahranim srce”, a ja kažem ja sam onaj Ibrahimov mrav sa jednom kapi vode koji je došao da ugasi požar, čisto da se zna na kojoj sam strani.
Vidimo se sutra u Konjicu, akobogda.
