U posljednje vrijeme, na dženazi me zna obuzeti nekakvo čudno razmišljanje.
Oni gore, marljivo zagrću mezar. Jedni žurno odlaze i ostavljaju čovjeka u kaburu. Na licima bližnjih vidna je tuga i niz lica im se spusti po neka suza. Većina prisutnih o smrti i ne razmišlja.
A dole, u kaburu, jedan govori: “Moj Gospodar je Allah, moja vjera je islam a moj poslanik je Muhammed, sallellahu alejhi ve sellem!”
Drugi pokušava nešto da kaže, i samo se čuje: “Hah, hah, ne znam!”
Treći uzvikuje: “Gospodaru, daj da što prije nastupi Sudnji dan!”
Četvrti beznadno uči dovu: “Gospodaru, povrati me na dunjaluk da uradim koje dobro djelo!”
Nisu ovi u kaburistanima mrtvi kako se to nama čini. Tamo je tako životno. Tu se prizori stalno smjenjuju. Jedan od stanovnika te velike zemlje zvane mezaristan uživa dok mu se pokazuje njegovo mjesto u Džennetu, a onaj do njega je u velikoj tjeskobi, strahu, tami i nevolji.
A oni što doseljavaju tek umrlog u njegovu novu kuću, došli su na mezarje u klimatizovanim autima, iz lijepo rashlađene džamije ili kuće I sada žele da se što prije vrate svom konforu.
Novopridošli stanar kabura čuje topot onih što zatvoriše otvor na njegovoj kući. Čuje ih dok odlaze s njegovog mezara. Sve dobro čuje i potpuno je svjestan šta se dešava. Pokušava da ih dozove, ali niko ga ne čuje. Sada u tami kabura čeka Munkira i Nekira. Oni samo što nisu došli. Kako će položiti ispit! Šta će im reći?! Šta je iza sebe ostavio a šta sa sobom ponio. Hoće li znati ko mu je bog, ko poslanik i koje je vjere?!
I nama se bliži ovaj teški ispit.
لِمِثْلِ هَذَا فَلْيَعْمَلْ الْعَامِلُونَ (الصآفات, 61)
“Za ovako nešto neka se trude oni koji hoće da se trude!” (Redovi, 61)
Allahu naš, daj da naš kraj bude lijep a Ti s nama zadovoljan!
