Bio sam izgubljen. Zbunjen. Nesretan. Ni sam više ne znam šta. Išao sam u srednju školu, i ništa mi nije značilo, radio sam šta i drugi rade, bez nekog smisla. Ako su drugi pili alkohol i ja sam, ako su izlazili u diskoteke i ja sam, ako su pušili i ja sam sa njima, da bih bio dio nečega radio sam što i ostali. Mada me ništa od toga nije privlačilo, a ako to ne bih radio onda bih bio sam, toga sam se bojao, da ne ostanem sam. A ustvari i jesam bio sam, nisam imao prijatelja da razmišlja drugačije od tog našeg društva. Znao sam da je grijeh to sve, alkohol, diskoteke, djevojke. Mama mi je to sve govorila, ali nisam slušao, na jedno uđe na drugo izađe, bio sam se ugledao na oca, bio je alkoholičar. Pa sam mislio, ako on pije što ne bih i ja, kako mi može zabraniti ono što i on radi.
Ali u svakom zlu ima dobroga, sve ima smisao i sve što se desi trebalo je da se desi. Imam običaj reći da sam u alkoholu pronašao put. Da me Allah putem alkohola uputio na pravi put. Jednom sam se napio sa društvom, i nisam znao za sebe, ni gdje sam, ni šta sam. Napio sam se u školi , probudio se u kući. Mama plače, brat me šamara, sve mi nejasno. Zaboravio i da sam se napio. Poslije sam se sjetio. Otišao sam u sobu, plakao, sat, dva. Kajao se. Tad sam se nekako prvi put iskreno obratio Bogu, molio za oprost. Pokajao se. Istog trenutka sam počeo klanjati, bilo je teško. Nije samo taj dan bilo teško, mjesecima poslije stezalo me u grudima. Srce se probudilo i bilo je bolesno, liječilo se namazom.
Postao sam sretan, ni jednog dana od tad nisam skidao osmijeh sa lica kako god se osjećao. Izgubio sam “prijatelje” ali se nisam osjećao usamljenim. Poslije škole svi su žurili negdje na kafu, ja sam trčao u džamiju. Zavolio sam namaz. Starog sebe nisam više sretao. Govorio sam sebi: “Allah te voli, zato nisi uživao u stvarima koje si radio.”
Počeo sam da čitam i vjerske knjige, uživao sam u svakoj stranici. Čitao sam o životu Poslanika a.s. , o ashabima, o duši, sudnjem danu. Otac je prestao piti, mama je zahvaljivala Bogu na uputi, i znam da je uvijek dovila za mene, vjerujem i to da je Allah uslišio njene dove. Bio sam tad gimnazijalac, maturant, i došao nam je novi bibliotekar. Običan čovjek. Nisam ni slutio da ću se tako sa njim zbližiti. Ali Allah nam šalje ljude, koji nam trebaju. Upoznao sam ga jednom poslije podne namaza i od tad svaki školski odmor sam provodio sa njim, a poslije nastave smo druženje nastavili uz kafu.
Poslije razgovora sa njim sam uvijek bio raspoloženiji, sretniji, nekako duhovno ispunjen. Mada sam većinom ja slušao a on pričao, i pričao mi je baš ono o čemu sam ja u glavi mislio, što sam htio da priča. Najviše mi je pričao o Poslaniku a.s., od njegovog rođenja do preseljenja na bolji svijet. Zavolio sam Poslanika a.s. svim srcem, prigrlio sam njegov sunnet. Često sam razmišljao o njemu, tako da mi je dva puta čak došao u san. Prvi put smo bili na nekoj zelenoj livadi, i kako je podigao ruku, sve oko nas je postalo bijelo, rekao mi je da to čuvam. Možda je to moj iman, nevinost, iskrenost. Danas je to teško čuvati ali je sretan onaj ko to ima.
Drugi put mi je dao tri zastave na jednom koplju, bijelu, crvenu sa zvijezdama i crnu, jedne oko drugih omotane. Ne znam šta to znači, ali će se značenje nekad vjerovatno samo otkriti. A i dovoljno je to što mi je na san došao. I to samo po sebi nešto znači. Bibliotekar mi je uvijek , poslije svakog razgovora govorio, Allah nam je njega ( Muhammeda a.s. ) poslao da nam on bude uzor, njega slijedi i uvijek ćeš biti sretan.
Neka ti on bude uzor uvijek u životu, ako nekad dođeš u iskušenje da uradiš nešto loše, zapitaj se da li bi Poslanik a.s. to uradio, i da li bi bio sretan da ti to uradiš. Hvala Allahu na uputi, na prelijepom nam islamu, i na našem vodiču kroz život, našem svjetlu, našem uzoru, našem voljenom Muhammedu a.s.
