Jedne noći njezina kćerkica se razbolila. Cijelu noć ju je tresla groznica tako da je njena majka pomislila da neće preživjeti. Sjedila je pored nje i plakala. Skrušeno je upućivala dove Allahu da im pomogne, jer su zanoćili bez večere, a kamo li da je imala novca da plati ljekara i lijekove za svoju kćerkicu.
No, tada se desilo čudo o kojem je zabrinuta žena ispričala: ”Oko dva sata poslije ponoći neko je pokucao na moja vrata. Upitala sam: ‘Ko je?’ ‘Doktor’, odgovorio je.
Stavila sam maramu na glavu i otvorila vrata drhteći. Doktor je ušao i nosio je sa sobom svoju torbu, a zatim je rekao: ‘Gdje je bolesna djevojčica?’
Rekla sam: ‘Ovdje je.’
Doktor ju je pregledao i propisao lijek, a zatim je stao pored vrata čekajući da mu platim.
Ja sam stajala nasred sobe zaprepaštena i postiđena. A onda je doktor upitao: ‘Hoćeš li mi platiti?’
Rekla sam: ‘Ali ja nemam novca i ne mogu vam platiti.’
Tada je doktor viknuo: ‘Kako te nije stid? Nazvala si me telefonom i izvela me u gluho doba iz moje kuće, a sada govoriš da ne možeš platiti moju ljekarsku uslugu.’
Plačući sam rekla: ‘Allaha mi, ja vas, doktore, nisam nazvala, jer ja uopće nemam telefon u kući.’
Doktor je začuđeno upitao: ‘Je li ovo kuća tog i tog čovjeka?’
Rekla sam: ‘Ne. To je kuća odmah pored moje!”’
Doktor je bio iznimno iznenađen, a onda je pitao ženu o njezinom slučaju i ona mu je ispričala svoju priču. Kad je čuo njezinu priču, otišao je kući i odmah donio lijek za njezinu kćerkicu, te hranu i ostale kućne potrepštine.
Istinu je rekao Uzvišeni Allah: ”Onome ko se Allaha boji, On će izlaz naći, i opskrbit će ga odakle se i ne nada.” (Et-Talak, 2.)
