Kad jedna rogobatna i višeznačna sintagma kakva je "dejtonizacija Kosova" uđe u javni diskurs i počne figurirati kao ozbiljna politička tema onda je to u pravilu znak kako se iza njene upotrebe krije nešto što javnost tek može naslutiti. Ali, onog trenutka kada je počnu upotrebljavati izabrani zvaničnici postaje jasno kako sadržine koje ispunjavaju jezičku formu počijnju opasno da se približavaju svakodnevnoj političkoj praksi.
"Dejtonizacija Kosova" sintagma je koju u posljednje vrijeme sve češće počinju koristiti najviši kosovski političari i u pravilu se odnosi na iskazivanje straha od plana za osnivanje zajednice srpskih općina, za koji vjeruju da bi mogao biti najozbiljnija prepreka u normalnom funkcioniranju Kosova i njegovih institucija. Bilo da je riječ o predsjedniku Kosova Thaciju ili premijeru Haradinaju, koji je sintagmu koristio češće od svih ostalih kosovskih političara, jasno je da prištinski politički establišment strahuje da bi zemlja mogla završiti kao Bosna i Hercegovina, čije unutrašnje državno uređenje i navode kao primjer očite nefunkcionalnosti.
Motivi zbog kojih su političari na Kosovu počeli učestalije koristiti tu sintagmu jasno govore da postoji strah od preobrazbe Kosova u nefunkcionalnu državu, ali taj strah nije nešto novo, kaže politički analitičar s Kosova Agon Maliqi, koji pojašnjava da je to razlog zašto su neki politički čelnici počeli razmišljati na način da je "korekcija granice bolja opcija od bosnizacije".
Maliqi kaže da je Ahtisaarijev plan prvobitno podrazumijevao da opčine prave grupacije i organizacije, ali to je bilo zamišljeno kao neka vrsta nevladine organizacije u okviru koje su kosovski Srbi imali široko zagarantirana politička prava.
O čemu je govorio Ahtisaarijev plan?
"Znači, decentralizacija i veto su bili Ahtisaarijev garant za manjine (8% stanovništa), što bi, ipak, držalo Kosovo unitarno i funkcionalno. Ali, 2013. godine Kosovo i Srbija su se u Briselu saglasili da se zajednica srpskih opština formira, pa su se 2015. saglasili i o nacrtu kompetencija. Ali obe strane se ne slažu sa interpretacijom. Sporazum koji je Srbija potpisala je za kosovsku stranu imao unutar sebe antivirus – sporazum kaže da sva ovlašćenja u tom sporazumu interpretira kosovski Ustavni sud. Taj sud doneo je odluku da ta ovlašćenja ne mogu da dovedu do formiranja trećeg nivoa vlasti – nešto između centralne vlade i opština – tako da taj entitet može da bude samo NVO."
Prije tri godine Kosovo su tresli protesti zbog sadržaja plana jer je dio kosovskih političara vjerovao da bi se provođenjem Ahtisaarijevog plana došlo do formiranja trećeg nivoa vlasti, što je neprihvatljivo, objašnjava Maliqi.
"Srbija se žali, ali sama je pristala da interpretaciju uradi Ustavni sud. U to vreme, 2015. i 2016, na Kosovu je bilo burnih protesta opozicije protiv zajednice, pa čak i suzavca u parlamentu, koji je blokirao državu. Zajednica prosto ne može da prođe. To je zato što su ljudi na Kosovu ubeđeni da je Ahtisarijev plan maksimum kompromisa i da veruju da će dozvoljavanjem formiranja trećeg nivoa vlasti imati unutar države entitet koji predstavlja Beograd, a ne kosovske Srbe. Tome doprinosi ponašanje Vučića, koji je poslednjih godina zloupotrebljavao postojeća ovlašćenja i prava Srba na Kosovu da instalira totalnu kontrolu nad srpskom politikom na Kosovu i postane faktor koji sabotira kosovsku politiku iznutra."
Promjena granice, odnosno razmjena teritorija politički je plan koji je blisko povezan s idejom o osnivanju zajednice srpskih općina i o kojem se ozbiljno razmišljalo jedno vrijeme. Danas, smatra Maliqi, izgleda da se od tog plana odustalo iz više razloga, a kao najvažnije analitičar s Kosova navodi protivljenje nekih svjetskih sila i otpor koji se javio prema takvom rješavanju problema unutar samog Kosova.
"Mislim da se u tom pravcu spremalo nešto seriozno. Takva vrsta dogovora u koji bi bile uključene i granice (to bi, naravno, bila samo jedna komponenta dogovora) jeste bila moguća, a i dalje je moguća jer su za tako nešto otvoreni ljudi iz SAD-a. Ali za sada se čini da je ta vrsta dogovora dobila udarac, pogotovo zbog protivljenja Nemačke, ali i unutrašnjeg protivljenja glavnih političara na Kosovu, poput premijera Haradinaja i opozicije. Sad je proces dijaloga gotovo klinički mrtav, pokušavaju da ga vrate u život na sledećem samitu u Parizu, ali su međunarodne i lokalne podele na Kosovu toliko velike da šanse za tako nešto nisu baš dobre."
Razmjena teritorija kao politička opcija
Na događaje u najbližem susjedstvu gleda se s posebnom pažnjom jer se sve što se događa u odnosima Srbije i Kosova odražava na stanje u Bosni i Hercegovini, koja se često, ispravno ili ne, dovodi u direktnu vezu s pregovorima o srbijanskom priznavanju nezavisnosti Kosova. Razmjena teritorija i sve druge ideje koje se u posljednje vrijeme u javnosti predstavljaju kao ključne za rješavanje problema "žive" ponajprije u planovima svjetskih sila, kaže politička analitičarka iz Sarajeva Ivana Marić.
"Sve ono što nam političari iz Srbije i Kosova prezentiraju po ovom pitanju je samo vrh ledenog brijega i služi da javnosti bar nešto prezentiraju. Pravi problem i prava diskusija se odvija ispod površine i iza zatvorenih vrata. Srbija i Kosovo nisu jedini akteri u ovoj diskusiji, a možda čak nisu ni najvažniji akteri bez obzira što se radi isključivo o problemima između ove dvije države. Utjecaj velikih svjetskih sila je mnogo veći nego što se želi priznati. Najbolji dokaz za to je i priča o tome da su se srpska i kosovska strana dogovorile o razmjeni teritorija, ali to nije naišlo na odobravanje velikih sila, prvenstveno Evropske unije, pa je ta priča ostala na razini špekulacije."
Marić smatra da su obje strane u procesu pregovaranja veoma otvorene za ideju razmjene teritorija, ali je prepreka takvom razrješenju protivljenje evropskih sila, koje na takve procese gledaju izuzetno negativno.
"Mislim da bi i srpska i kosovska strana bile spremne prihvatiti razmjenu teritorija, ali da se Evropska unija pribojava otvaranja te Pandorine kutije jer bi to otvorilo mogućnost i drugim državama da dođu na istu ideju. Zbog toga će se evropske diplomate potruditi da urade sve kako bi pronašli neko drugo, za obje strane prihvatljivo rješenje da ne bi došlo do razmjene teritorija."
Tvrd stav zemalja Evropske unije prema razmjeni teritorija i odlučnost da se spor riješi srbijanskim priznavanjem nezavisnosti Kosova doveli su do zaoštravanja politike zvaničnog Beograda. Radikalizacija Vučićevog ponašanja i retorike, smatra Marić, potječe iz uvida da međunarodna zajednica nije spremna davati ustupke za srbijansko priznavanje nezavisnosti Kosova. U tom svijetu treba tumačiti Vučićevo koketiranje s idejama Dodikovog secesionizma koje se nikako ne mogu dovoditi u vezu sa srbijanskim priznavanjem nezavisnosti Kosova, prenosi Aljazeera.
Vučićeve igre i imidž Bosne i Hercegovine
"Vučić je svjestan da će kad-tad morati priznati Kosovo, ali pokušava da od svjetskih sila dobije nešto zauzvrat, čime bi javnosti u Srbiji mogao opravdati taj svoj potez. Oni koji prate istupe Vučića mogli su primijetiti promjenu njegovog ponašanja nakon što je uvidio da međunarodna zajednica nije spremna ništa da mu ponudi u zamjenu za njegovo priznanje Kosova. Nakon toga je nastupilo intenzivnije uplitanje u unutrašnja pitanja u Bosni i Hercegovini, posjete Republici Srpskoj su postale intenzivnije, a vlasti iz Srbije su prešutno odobravale Dodikove secesionističke izjave i dovođenje priznanja Kosova u direktnu vezu sa osamostaljenjem Republike Srpske. I Vučić i Dodik su svjesni da su to potpuno različite stvari i da RS nema mogućnost osamostaljenja, ali se Vučić vjerovatno nada da će radikalizacijom situacije na Balkanu zauzeti povoljniji položaj u pregovoru sa svjetskim silama kako bi mu izašle u susret i odobrile bar formiranje zajednice srpskih općina na Kosovu."
Sama upotreba sintagme "dejtonizacija Kosova" mnogo govori o tome kako se na Bosnu i Hercegovinu gleda u najbližem susjedstvu, a za taj negativni imidž najodgovornija je bosanskohercegovačka vlast, zaključuje Marić.
"Drago mi je što je međunarodna zajednica uvidjela da je u Bosni i Hercegovini napravila grešku i da je Dejtonski mirovni sporazum zaustavio rat i ubijanja, ali je političarima dao razorno oružje za nastavak rata u mirnodopskim uvjetima. Žao mi je što građani Bosne i Hercegovine i dan-danas vrlo skupo plaćaju tu grešku zarobljeni u lošim ekonomskim uvjetima uz pojačane nacionalne tenzije jer je to podloga za privatno bogaćenje 'zaštitnika nacionalnih interesa', kako sebe vole nazivati korumpirani političari."
