O ovom društvenom problemu u emisiji Novi dan na N1 govorile su Aleksandra Marin Diklić iz Institucije ombudsmana za ljudska prava BiH i Mirsada Bajramović, stručnjakinja za zaštitu djece iz Tuzle.
Nedavne tragedije, poput napada u osnovnoj školi u Zagrebu, kao i incidenti na području Unsko-sanskog kantona, ponovno su otvorile pitanje maloljetničke delikvencije i odgovora društva na ovakve ekstremne pojave. U kontekstu ovih događaja, Aleksandra Marin Diklić iz Institucije ombudsmana za ljudska prava BiH ističe kako se reakcije institucija uglavnom svode na izražavanje zabrinutosti i obećanja, ali da konkretne promjene nisu dovoljno prisutne u svakodnevnoj zaštiti prava djece.
“Ja nažalost moram reći da prava djece nisu prioritet našim nadležnima. Ima pomaka. Ne možemo reći da se u posljednjih 15 godina ništa nije promijenilo. Ima tu pomaka. Međutim, mi kao sistem uvijek kaskamo. Znači, tek kad se dogode ovakve stvari, mi tražimo rješenja”, kaže Aleksandra.
Jedan od gorućih problema koji zahtijeva hitnu reakciju je fenomen maloljetničkih brakova, koji, unatoč predrasudama, nisu ograničeni samo na romsku populaciju, već su prisutni u svim društvenim slojevima, posebno među socijalno ugroženim porodicama.
Maloljetnički brakovi su jedni od najtežih oblika ugrožavanja prava djeteta, posebno kada su u pitanju djevojčice. Ovi brakovi gotovo uvijek vode do napuštanja škole, socijalne izolacije i mentalnih problema”, ističe Mirsada Bajramović, stručnjakinja za zaštitu djece iz Tuzle.
Posljedice su, prema njenim riječima, duboko destruktivne. Djevojčice koje stupaju u maloljetničke brakove suočavaju se s fizičkim, emocionalnim i seksualnim nasiljem, a rane trudnoće mogu dovesti do ozbiljnih zdravstvenih komplikacija, uključujući prijevremeni porođaj ili smrt majke i novorođenčeta.
“Sociološki, psihološki i zdravstveni problemi koje uzrokuje ovaj fenomen dugoročno stvaraju ne samo fizičku, nego i društvenu i mentalnu štetu djevojčicama”, dodaje Mirsada.
Iako BiH ima zakonske okvire koji jasno nalažu da brak može sklopiti samo punoljetna osoba, postoje izuzeci koji omogućavaju da djeca od 16 godina mogu stupiti u brak uz odobrenje suda.
“Međutim, trebamo naglasiti da mi već godinama apsolutno ništa ne poduzimamo po pitanju poštivanja preporuke Komiteta UN-a za prava djeteta koji je jasno u BiH ustvari naložio da ukine svaki izuzetak koji se tiče mogućnosti sklapanja braka ispod 18 godina”, ističe Mirsada.
Sive brojke koje kriju strašne realnosti
U BiH, zakonodavni okviri koji reguliraju maloljetničke brakove jednaki su u svim entitetima i Brčko distriktu, kaže Aleksandra.
Iako zakoni omogućavaju sklapanje braka za maloljetne osobe od 16 godina, sa strogim uvjetima, ovaj pravni okvir ne sprječava alarmantne pojave vezane uz trgovinu ljudima i prisilne brakove, upozoravaju stručnjaci.
“Zakon o vanparničnom postupku jasno određuje da, iako postoji mogućnost sklapanja braka za osobe koje su navršile 16 godina, to mora biti opravdano i mora postojati mišljenje nadležnih institucija”, objašnjava Aleksandra.
Napominje da uprkos tome što postoje zakonske garancije koje nastoje zaštititi djecu od negativnih posljedica maloljetničkih brakova, u praksi često dolazi do suočavanja s velikim brojem slučajeva koji se ne pojavljuju u službenim statistikama, tzv. “sivim brojkama”.
“Kroz istraživanje koje smo proveli 2022. godine, nismo imali alarmantne cifre, ali problem je u tome što su ove pojave često skrivene, a djeca koja završavaju u takvim brakovima najčešće dolaze iz socijalno ugroženih porodica”, naglašava Aleksandra.
Ova djeca često nemaju adekvatnu podršku sistema ili svoje zajednice, zbog čega postaju meta manipulacija i eksploatacije.
Posebno zabrinjavajuće su situacije kada se maloljetnički brakovi koriste kao način trgovine ljudima, gdje roditelji ili posrednici prodaju djevojčice za radnu ili seksualnu eksploataciju.
“Ove pojave nisu karakteristične samo za romsku populaciju, već su prisutne i u drugim društvenim grupama. Djevojčice su najugroženije i najčešće postaju žrtve nasilja i eksploatacije kroz prisilne brakove”, upozorava Aleksandra.
Jedan od alarmantnih slučajeva koji je nedavno prijavljen dolazi iz Tuzle, gdje je djevojčica od 13 godina rodila u bolnici, a da nadležni nisu prijavili ovaj slučaj.
“To su te crne brojke, to je zaista ekstremno kršenje prava djeteta ako imate negdje djevojčicu sa 13 godina koja je rodila i pritom u bolnici, a to niko iz bolnice ne prijavi. Znači to je zaista negdje alarmantno i tu je problem. Možda nije toliki problem što zakonodavac daje mogućnost da se zaključi brak pod nekim vanrednim okolnostima i o tome odlučuje sud koji mora uzeti u obzir sve okolnosti i tako dalje u odnosu. Ovo je klasična trgovina ljudima, ekstremno kršenje prava djeteta”, kaže Aleksandra.
Situacija je još ozbiljnija jer u zakonodavnom okruženju BiH, maloljetnički brakovi često nisu prepoznati kao oblik trgovine ljudima ili seksualnog zlostavljanja.
Za ilustraciju, organizacija “Zemlja djece” ove godine bilježi dva slučaja prodaje djevojčica kroz tzv. maloljetničke brakove. Ove djevojčice, često iz socijalno ugroženih porodica, postaju žrtve eksploatacije kroz radnu i seksualnu trgovinu. U krivičnom zakonodavstvu Federacije BiH, međutim, ugovoreni ili prinudni brakovi još uvijek nisu prepoznati kao kaznena djela trgovine ljudima.
“Roditelji su upravo ti koji najčešće koriste maloljetnički brak kao način za vrbovanje djevojčica za eksploataciju, za druge oblike eksploatacije, kao što su radna eksploatacija, prisilno prosjačenje ili seksualna eksploatacija. Ali naravno, maloljetnički brak jeste upravo jedan od oblika trgovine ljudima. Zabrinjavajuće je, naprimjer, da vi u krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine, čije izmene i dopune u formi prijedloga će se naći na januarskoj sjednici Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, zapravo ne sadrže izmjene i dopune krivičnog djela trgovine ljudima, jer u biću tog krivičnog djela, naprimjer, ugovoren ili prinudni brak nije prepoznat kao jedan od načina eksploatacije djece i samim tim i trgovine ljudima. Zato imamo slučajeve da se prodaja djevojčica često od strane tužilaštva kvalificira kao krivično djelo zanemarivanje ili zapuštanje djeteta ili maloljetnika, a ono upravo postoji kada jedan od roditelja iskoristi ljubav, potiče dijete na određeno ponašanje koje je društveno negativno, a sa druge strane također evo imate i situacije da se takvo djelo kvalificira kao izvanbračna zajednica sa maloljetnikom“, pojašnjava Mirsada.
Dodaje da roditelji koji prodaju svoje kćerke često suočavaju s blagim kaznama, poput uslovnih osuda, što znači da djevojčice opet bivaju vraćene u visoki rizik od ponovnih zlostavljanja.
Poboljšanje zaštite maloljetnih osoba
Zakonodavni okvir u Bosni i Hercegovini, naročito u Federaciji, zahtijeva hitne izmjene kako bi se poboljšala zaštita maloljetnih osoba, istaknula je Aleksandra. Ona je naglasila važnost usklađivanja krivičnog zakonodavstva Federacije BiH s međunarodnim standardima, poput Lanzarote konvencije, što je već implementirano u Republici Srpskoj.
“Iako institucije i nevladine organizacije godinama ukazuju na propuste, izmjene zakona često idu sporo. Tek sada, nakon 4-5 godina zagovaranja, predložene su izmjene i dopune krivičnog zakona koje bi mogle donijeti značajna poboljšanja”, ističe Aleksandra.
Jedan od svijetlih primjera je uvođenje zakona o registru pedofila u Federaciji, što se smatra korakom naprijed u borbi protiv nasilja nad djecom. Međutim, ključni izazov ostaje prevencija i osiguranje adekvatne zaštite djece, posebno one bez roditeljskog staranja. Ova djeca, često zanemarena i zapuštena, predstavljaju najranjiviju kategoriju, ističe Aleksandra, dodajući kako je potrebno ubrzati proces donošenja zakona i implementacije rješenja.
Problem reintegracije žrtava maloljetničkih brakova posebno je izražen. Mirsada, stručnjakinja za socijalnu zaštitu, ukazuje na nedostatke u zakonima o obrazovanju i socijalnoj zaštiti.
“Djeca starija od 15 godina, koja su isključena iz obrazovnog sistema, tretiraju se kao odrasle osobe. To znači da moraju pohađati programe obrazovanja za odrasle, koji su skupi i nepristupačni za većinu žrtava”, objašnjava ona.
Takav je bio slučaj dječaka, žrtve trgovine ljudima, za čije školovanje je moralo biti osigurano 1.200 konvertibilnih maraka.
Osim obrazovanja, prepreke postoje i u pristupu zdravstvenoj zaštiti. Djeca koja nisu redovni učenici često nisu prepoznata kao korisnici prava na zdravstveno osiguranje, što dodatno otežava njihovu rehabilitaciju.
“Nemamo dovoljno programa za socijalnu inkluziju, poput dnevnih centara i edukativnih aktivnosti, koji bi pomogli žrtvama da se ponovo uključe u društvo”, zaključuje Mirsada.
Slučajevi koji ukazuju na hitnost društvene reakcije kada je riječ o prislinim brakovima u BiH su brojni, a djevojčice se kroz ugovorene brakove prodaju za cifru do 15.000KM.
“Mi smo se u praksi susretali s velikim brojem maloljetničkih brakova. Neki koji su najekstremnij jeste da je dvanaestogodišnja djevojčica prodata za Golfa II kroz. tzv. taj maloljetnički brak. Također smo imali slučaj da je djevojčica nažalost prodata za 1.500KM. Cijene za djevojčice kroz te ugovorene brakove se kreću od 600KM do 15.000KM”, dodaje Mirsada Bajramović.
Čija odgovornost su propusti u školama?
Komentirajući nedavnu tragediju koja je potresla Zagreb, Aleksandra je povukla paralelu sa sigurnosnim standardima u obrazovnim ustanovama Bosne i Hercegovine. Istaknula je da u BiH ne možemo govoriti o većim sistemskim propustima, iako su problemi poput onog u Sanskom Mostu pokazali slabosti u sigurnosnim praksama.
“Hvala Bogu, tada akteri nisu bila djeca nisu. Međutim, uvijek bude na godišnjem nivou izvjestan broj predmeta gdje se može govoriti o propustima. Međutim, nismo imali u tolikoj mjeri neka ekstremna kršenja prava djeteta”, dodala je.
Prema Aleksandrinim riječima, odgovornost prvenstveno leži na školama, ali se ne može u potpunosti prebaciti na njih.
“Pored obrazovnog sistema, moraju se uključiti i sigurnosne strukture, policija i centri za mentalno zdravlje”, naglasila je, ističući da postoje razlike između urbanih i ruralnih škola: “Svaka škola ima specifične potrebe, zavisno od svoje tehničke opremljenosti i kadrova. Znamo u kakvom su stanju mnoge škole u Bosni i Hercegovini, posebno izvan većih gradova.”
Zaključila je kako je rješenje ovog problema složeno te da zahtijeva uključivanje svih relevantnih aktera.
