Na to nam ukazuje priča Šeherzade Delić iz USK neposredno pred konstituirajuću sjednicu kantonalne skupoštine u kojoj se još ne nazire većina za formiranje vlasti.
- Kaže mi medicinska sestra u operacionoj sali na Odjelu za očne bolesti, da ona tu radi već preko trideset godina i ne sjeća se da je ikada bilo grijanja niti tople vode, osim kratko vrijeme, kada su na krov bolnice postavili solarne panele. A operaciona sala liči na one ruske bunkere iz starih dokumentaraca. Prehladno, zastarjela oprema, stari gusani radijator, zgužvane zelene plahte, ali sve sterilno čisto! Na odjelu nema grijanja, nema tople vode, nema prostorije za tuširanje u kojoj bi se ležeći pacijenti mogli oprati. U hladnom i skučenom wc-u za pacijente ( kojeg koriste oba spola) nema toalet papira!? Sobni pvc podovi su oštećeni, potrgani, o njih se spotiču pacijenti i strahuju da će slomiti nogu, kuk, glavu..., napisala je između ostalog Delić.
Politika o pacijentima ne brine, većina novca u zdravstvu se troši na preomjerna zapošljavanja uglavnom kadra koji ne može pomoći pacijentima, a sunjive nabavke su posebna priča.
Zdravstvo je odavno na koljenima, odgovorne niko ne traži, a iz budžeta F BiH će se izdvojiti 225 miliona za sanaciju dugova. Uprkos tome primjer Konjica i USK pokazuje kako pomoć nije dobro koncipirana. Trenutno to političare nije briga, važnijea je druga matematike, ona postizborna. Posljednjih dana samo se računa ko će ovladati Klubom Bošnjaka u Parlamentu F BiH jer to je put da se ovlada i budžetima.
Budimo objektivni za stanje u zdravstvu kriva je politika, ne ljekari. Zbog toga kako kaže Dženana Karup Druško čude sve češći medijski ataci upravo na njih.
Svakodnevno kao i svi vi čitam kako su naši doktori nesposobni, korumpirani, kako ne znaju raditi svoj posao, kako ubijaju ljude… Kad se moja porodica suočila s teškom bolešću nije bilo malo onih koji su me zvali i insistirali da zovem klinike i doktore vani, da po svaku cijenu tražim liječenje u inostranstvu. Uz pomoć brojnih prijatelja kontaktirala sam ljekare od SAD-a, preko Njemačke, Turske, do Slovenije, Hrvatske. 99 odsto onoga što su nam oni rekli, rekli su nam i naši doktori u Sarajevu. Bilo je čak situacija kad su mi iz SAD-a ili Hrvatske kao najbolje preporučivali ljekare u Sarajevu, zbog čega sam i sama osjećala ponos jer oni među kolegama slove kao najbolji. Među onima smo koji skoro svakodnevno imaju kontakt s apotekama, porodičnim ambulantama, domovima zdravlja, privatnim ordinacijama, raznim klinikama na Koševu i državnom bolnicom i NIKAD nam se nije desila niti jedna neugodna situacija, niti neljubaznost od bilo kog zdravstvenog radnika. Imala sam mala iskustva s doktorima s kojima se baš nisam razumjela, ali to ne umanjuje njihovu stručnost. Da li možda neko misli da su svi novinari savršeni i profesionalni?! Odgovorno tvrdim da je puno više profesionalnih i dobrih doktora u zdravstvu nego što je profesionalnih i dobrih novinara u novinarstvu!
