A to je, barem što se mene tiče, rezultat koji je izvan zdrave pameti. No, rezultat koji je, kako se obično ima reći, izraz volje naroda. Iako, bilo je puno razloga da bude drugačije.
Mostarci su, prije svega, imali „tovar“ razloga da masovno iziđu na izbore, kao nikada do sada, i da leđa okrenu onima koji su ih „uzjahali“ posljednjih četvrt stoljeća. Jer, oni su im, počnimo s tim, prethodnih 12 godina uskratili jedno od temeljnih građanskih i ljudskih prava – da biraju i da budu birani u mostarsko Gradsko vijeće.
Piše: Akademik Slavo Kukić za Radiosarajevo.ba
No, to nije sve. Prethodnih 12 godina ti isti su im sustavno uništavali i ono malo temelja na kojima su mogli graditi nadu u mogućnost života u svome gradu. Uništili su im Aluminij i sve druge gospodarske mostarske simbole, bez posla ostavili nove tisuće mostarskog svijeta, na put s kartom u jednom smjeru prema kojekakvim svjetskim destinacijama uputili i staro i mlado – o kriminalu, o kojem prosječni Mostarac svakodnevno zbori da se i ne govori.
Mnogi su, potom, očekivali da bi Mostarci mogli biti motivirani i onim što se dogodilo u svim drugim većim bosanskohercegovačkim gradovima – u kojima su „borci“ za bošnjačku i srpsku stvar, oni koji su koncentrirani oko glavnih nacionalnih osi, Milu i Bakira, bukvalno pometeni. Jer, to je bio dokaz da zbacivanje njihova „jarma“ nije nemoguće.
No, sve to Mostarcima nije bilo dovoljno. Jučer su se, naprotiv, birači glavnog hercegovačkog središta ponašali način na koji se žrtva prema svome mučitelju i inače ponaša – da na sve što im je činio zaboravi i nanovo stane na njegovu stranu. Da će se to dogoditi bilo je jasno već nakon objavljenih rezultata izlaznosti birača na izbore. Jer, 55% izlaznosti nije znak da bi se bilo kakva promjena mogla i dogoditi.
Iako u momentu dok ovaj tekst nastaje broj pojedinačno osvojenih mandata još uvijek nije poznat, izvjesno je da će partije, koje Mostar drže u nekoj vrsti logora, to činiti i u slijedeće četiri godine. Na jednoj strani HDZ, potpomognut najvjerojatnije onima koji su prihvatili ulogu trgovačkog instrumenta u Dodikovim rukama, na drugoj SDA sa svojim političkim satelitima. Svi ostali, bilo da su na izbore izišli u ime „velikih“ nacionalnih ciljeva, bilo da su se, umjesto pripadnicima plemena Mostarcima nudili kao evropskim građanima, moći će samo popunjavati javni prostor optužbama zbog onoga što će novi stari gospodari i slijedeće četiri godine činiti.
Ima i onih, dakako, koji ne isključuju mogućnost da se neka vrsta promjene ipak dogodi. Da, recimo, HDZ, možda i SDA, većinu u gradskom vijeću osigura mimo svoga dosadašnjeg političkog partnera – i da tako jedna od tih dviju partija ipak završi u oporbi. Nema, međutim, ni jednog validnog razloga da se to i dogodi. Jer, njima je u zajedničkom društvu ipak najsigurnije. Svako iskakanje, još konkretnije, otvara prostor mogućnosti da prljavi veš, za koji su zaslužne i jedna i druga, ispliva na površinu. I da, nakon toga dakako, u bezdan povuče i jedne i druge. A to nije scenarij koji i jedni i drugi priželjkuju. Naprotiv, što je pod tepihom bilo, tamo ostati treba do daljnjega. A to jamči samo zajedničko guranje u kola koja su njihov zajednički prljavi veš vozila i do sada.
Prema tome, zaludu se Mostarcima nadati. Birali su i dobili ono što su htjeli. I, kako su izabrali tako će im i biti. Narod bi rekao, koliko god to rogobatno zvučalo, drugo ništa, barem najveći dio njih, nisu ni zaslužili.
