Promotorica knjige je bila još jedna Krajiškinja, rodom iz Cazina, veoma aktivna spisateljica Kadifa Tahirović- Murajičić.
“Teške su ovo priče, trgane džigere i svaka priča počinje ajetom iz Kur’ana. U tome sam našla snagu. Nema predaje, život je borba”.
“Kod nas postoji uvriježeno pravilo “saburi”, kaže. Šuti i trpi. Sabur nije šuti i trpi. Sabur je zahvali se postojećim, ali sabur je borba. Iskušenja pretvori u snagu, a snagu borbu i nastavi dalje. Ali nema predaje. Ako mi sabur doživljavamo kao ćuti i trpi, onda nas taj sabur vodi u kabur. Plakala sam toliko da su moje oči promijenile boju, ali nisam dozvolila da moja suza padne niže od onih koji su me natjerali na te suze”– istakla je Aida.
“Moramo biti podrška jedne drugoj. Unutarnjom snagom žana je jača od muškarca. 42 puta veću bol od smrtne podnese žena kad se poradja, medicinski je dokazano.
I zato, pričaću do Sudnjeg dana. Razvedena žena je na stubu srama i nije nigdje dobrodošla.
Govoriću u ime svih razvedenih žena. Mlada je ona dobra snaha koja je svakome dobra. Govorimo o diskriminaciji hidžaba u BiH i ima je puno.
“Ja sam ostavljena nakon dugo godina u braku, radi hidžaba. Imamo puno organizacija, Merhameta, Rejjana itd, ali nema podrške. Zato ja želim da 10 posto od ove knjige doniram za žene razvedene pod hidžabom.
Teško u našoj BiH žive žene razvedene- konstantno su pod osudom. Dok sam voljela svoga supruga ja mu nisam nikad rekla NE. Prvi put je to bilo kad je tražio od mene da skinem hidžab, kad smo otišli u Njemačku. Ne možeš cijeniti moje, ako ne znaš cijeniti svoje.”- zaključila je Aida Begić, a onda se javila Mediha Hasić Džafić, recenzent ove knjige koja je Aidu u njenoj knjizi nazvala Divom ranjenog srca.
“Moram ja nešto reći. Nisam ja znala Aidu toliko dobro, ona je išla sa mojom sestrom u školu, znam da je bila ljepotica, bila omiljena kod svih momaka. Nije nosila maramu, ali ovoj ženi sve stoji i sa maramom i bez. I svratim negdje iz Cazina kad sam se vraćala, imam rodbinu tamo. Hajde, kaže, svrati na ručak kod Aide. Tad je ona još bila u kući kod muža, samo što je on po Njemačkoj tad bio, momak slobodan, uređen, moderan… Ništa se to na Aidi nije vidjelo. Prvo na najljepšem mjestu, osim dženeta, ta Una, ne znam ko je vidio Unu, a da nije ostao bez teksta. Tako široka, pa lijepa, pa zelena, pa plava… onda ulazimo u dvorište Aidino, to je najljepše bilo stanje koje sam ja mislila da jedna žena može imati. Lijepa, uređena, sa maramom na glavi, izlazi pred nas, raspjevana, sve na njoj pjeva, od avlije…”, rasplakala se Mediha, i nastavila:
“Dojmile su me ove njene riječi, od avlije, od pčela, od bašte koja je bila sređena, od kuće koja se nije mogla definisati i moderna i rustikalna, tu su bile heklane zavjese… Žena koja je heklala zavjese koje su dva, tri metra široke… Sve je u toj kući plijenilo, svemu je ona dala pečat. Oduševilo me jednostavno. Bila sam ja u puno lijepih kuća, ali u takvoj kući koja ima dušu. Ona je bila pečat te kuće. Ona se sa onom Unom stopila. Onda sam sve govorila “Mašala, mašala”, voljela bih ovu ženu imati u svom komšiluku, znate kad vidite takvu osobu, ona vas jednostavno nadahne, ona nije pokazivala šta ona trpi u svojoj duši. Mislim da se o njoj može napraviti film, eto ja ću našoj redateljici Aidi Begić preporučiti. Pa ja ne znam… Kad se takva žena može ostaviti, ja ne znam sa kim se može živjeti”, ispričala je Džafić i skoro sve prisutne natjerala na suze.
Krajem godine planirano je objavljivanje naredne knjige Hidžabovana i to je nastavak na ovu knjigu Dunjalučki kahari, Aide Begić.
Foto: Senzacija
