1. Pisanje! Spomenuo si u prethodnom intervjuu da je pisanje tvoja velika ljubav. Možeš li nam sad ovdje ispričati kada si stvarno počeo pisati, i kada si osjetio tu magiju emocija kada pišeš i shvatio da, zaista, uživaš u tome?
Prvi put kada sam pročitao ovo pitanje, mislio sam da neću znati odgovoriti. Međutim, što sam više razmišljao o pitanju, sve više sam se prisjećao tog perioda. Sve je počelo prije tri godine. Sjećam se, ako bih pogledao neki film tokom dana ili odigrao video igru, noć bih proveo razmišljajući šta bih to ja uradio drugačije. A s jednom idejom uvijek dođe druga, pa i treća, četvrta... Zapamtite, zaista je tako. S obzirom da svoju maštovitost nisam pretvarao u riječi, dopuštao sam joj da izblijedi. Dopuštao sam da bude samo gubitak vremena i ništa drugo, nažalost. Nisam razmišljao o pisanju, sve dok se nije pojavila jedna ideja za priču, koja mi se mnogo dopala. I to baš mnogo. Toliko da joj nisam mogao dopustiti da nestane. Želio sam da priča postoji, a jedini način bio je da je ja napišem. Najednom sam sebi rekao „Pa čekaj, zašto da ne?“ „Zašto ne bih pokušao napisati svoju priču?“ „Zašto ne dati svojim idejama priliku?“ „Probati, pokušati, pa šta bude neka bude!“. Posebno pamtim taj osjećaj, jer sam prvi put počeo stvarati nešto svoje. Nije to više obična zamisao šta se to u filmu ili knjizi moglo drugačije odvijati, niti je gubljenje vremena. To je sada nešto moje i imam potpunu slobodu činiti s njom šta god mi je volja. Ja odlučujem šta će se desiti i svaki detalj ovisi o meni. Za mene je to ta magija i osjetio sam je od samog početka. Iako sam uživao u tome, iskreno, ne mogu reći da je to bilo kvalitetno pisanje. Štaviše, bilo je užasno. Baš u tom periodu napisao sam rečenicu „Pišem zato što volim i zato što mislim da imam šta pokazati“ i tu rečenicu i dan danas volim pročitati. Zbog nje sam vjerovao da ću biti bolji i da neću odustati. Ljubav je sve više rasla, s njom se budila i želja za napredak. Počeo sam pisati radi svog vlastitog zadovoljstva i zaista nisam razmišljao hoće li roman nekad biti objavljen, a kamoli uspješan. I trenutno sam istog razmišljanja, ali opet kažem „Zašto da ne?“. Mi ne znamo šta život nosi. Pisanje romana je jedno sasvim lijepo iskustvo i kroz njega čovjek uči i spoznaje mnogo toga. Sada jedva čekam objavljivanje, a potom i reakcije čitaoca.
2. Da li bi nam mogao objasniti šta se događa u jednom čovjeku kada “piše”, kada pretvara nevidljive misli i emocije u vidljive riječi i rečenice? To je alhemija pretvaranja olova u zlato, zar ne?
Smatram da se ne može izgovoriti baš sve što se misli ili osjeća. Upravo pisanje daje tu slobodu izražavanja. Riječima je mnogo lakše iskazati sva ona razmišljanja koja čuvate u sebi, a voljeli biste ih podijeliti. Makar i sa samim sobom. Najvažnije od svega, pruža mogućnost prenijeti emociju. Pritom, ima se i vremena i prostora da se ona oblikuje na najbolji mogući način. Jedna od čari jeste to što čovjek koji piše sebe može odvesti bilo gdje. Pišući, on dozvoljava mislima da putuju, a s njima i on. U tom ambijentu pisac doživljava posebne emocije i riječima ih nastoji objasniti. To zna biti veoma teško, ali ukoliko uspije, mislim da se osjeti.
3. Šta Ahmed inače voli da čita, koji pisci ili pjesnici ga najviše inspirišu i zašto? Koja ti je najdraža knjiga i zašto?
Što se tiče književnih žanrova, preferiram historijske romane jer sam zaljubljenik u historiju. Volim što se u takvim romanima pridaje značaj kulturi i tradiciji, što je veoma važno u svakom smislu. Također, volim kada priča šalje neku jaku poruku. Dakle, očekujem od knjige da će me naučiti nečemu, pa makar to ja izvukao iz nekog sitnog, odnosno manje bitnog detalja. Takva su djela Meše Selimovića i Dželaludina Rumija, i zato bih njih i njihova djela izdvojio kao nešto što me najviše impresionira.
4. U čemu pronalaziš inspiraciju za svoje pisanje?
Inspiracija uglavnom dolazi sama od sebe. To mogu reći za sebe jer baš mnogo razmišljam, a ideje neprestano dolaze u svakom mogućem trenutku. Kada se nečeg dosjetim, nastojim to odmah zapisati pa makar bio u trgovini ili sjedio sa društvom negdje. Mnogo puta se desilo da legnem u krevet, i baš tada se stvori bezbroj novih ideja. Uglavnom u tim momentima ustanem iz kreveta, nevažno koliko je sati, kako bih zapisao to što mi je na umu. Mada, doslovno u svemu vidim inspiraciju. Generalno, dovoljno je posmatrati život i sve što nosi sa sobom. Svako životno iskušenje, svaka uspomena, razgovor sa ljudima ili bilo šta slično može biti nešto što će me podstaći na pisanje. Pored toga, može me inspirisati dobra priča iz nekog filma ili knjiga. Ukoliko ostavi jak dojam na mene, podstiče me da napišem djelo koje će ostavljati utiske na druge ljude. Mislim da ću uvijek težiti ka tome jer želim natjerati čitaoce da mnogo razmišljaju o onom što pišem, čak i kada ispuste roman iz ruku. Za kraj, važno je istaći i da se čovjek koji piše uglavnom osjeća korisno i da to pozitivno utiče na njegovu psihu. Naročito u trenucima kada u životu ne ide po planu, ili ste možda tužni, na neki način možete pobjeći od realnosti. A svima nam je to nekada potrebno u životu, zar ne?
