Aviobaza bivše JNA za brze zračne odgovore, s koje su eskadrile lovaca polijetale za dvije minute, danas izgleda sablasno. Tunele objekta u podzemnom dijelu i piste aerodroma Željava miniranjem su 16. maja 1992. godine, prilikom povlačenja, teško onesposobili vojnici JNA. Aerodrom Željava kod Bihaća slovio je za jednu od najviše čuvanih vojnih tajni bivše SFRJ.
“Bila je subota kada je u 5 sati i 30 minuta odjeknula prva eksplozija, a pet minuta prije 6 sati začula se serija eksplozija na pistama i svih pet pisti prekrio je gust dim. Trinaest minuta prije 8 sati Bihać se zatresao od snažne eksplozije, planina je gorjela, a plamen je dosezao samo nebo”, ispričao nam je jedan od očevidaca, bivših pripadnika jugoslavenske vojske.
Plamen i eksplozije uništili su jedan od najutvrđenijih aerodroma u Evropi. Aerodrom je uništen s oko šezdeset tona najmoćnijeg eksploziva. Nekadašnje vojno čudo putem kojeg se sijao strah u srcima eventualnih neprijatelja danas je obična pećina ispunjena vlagom i toksičnim plinovima. Bivši aerodrom u punoj funkciji bio je od 1968. do početka agresije 1992. godine. Pojedini dijelovi tunela danas su u vrlo lošem stanju i prijeti im opasnost od potpunog urušavanja. Cijeli objekt onečišćen je PCB spojevima i opasan je po zdravlje, a ionizacijski detektori dima, kojih je bilo na stotine po stropovima tunela, prijete sadržajem radioaktivnog americija-241, koji se lahko apsorbira u plućima i može izazvati karcinom i genetska oštećenja u ekstremnim slučajevima.
Uništavanjem aerodroma pričinjena je i velika ekološka šteta. Otkrivena je visoka koncentracija hemijskih spojeva, polikloriranih bifenila, osobito u tunelu 1, gdje je im je koncentracija 164 ppm (čestica na milion). Oko samog kompleksa još ima zaostalih mina.
MILIJARDE DOLARA POD ZEMLJOM
Nedžad Jahić, koji je bio vodnik prve klase na aerodromu Željava od 1989. do početka 1992. godine, kaže da je izgradnja aerodroma na ovom mjestu produkt geostrateških ispitivanja i planiranja.
“Lokacija i pozicija iznimno je dobro postavljena da bi se mogla lahko braniti, jer su ovdje najpovoljnija zračna strujanja na području cijele bivše Jugoslavije. Aerodrom je bio smješten na udaljenosti dovoljnoj da avioni mogu brzo odgovoriti u slučaju bilo kakve povrede granice na strani prema Italiji i Austriji, jer je Jugoslavija s blokom nesvrstanih tada predstavljala balans između NATO bloka i Varšavskog pakta, te se morala osigurati u slučaju eventualnih napada”, pojašnjava Jahić, koji je na Željavi radio kao tehničar za avion i motor na MiG-u 21 u 125. lovačkoj avijacijskoj eskadrili.
Bišćanin Jusuf Midžić je nakon završenog Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu 1972. godine počeo raditi kao profesor fizike u Medicinskoj školi Bihać. Još dok je bio gimnazijalac, sjeća se da se među lokalnim stanovništvom pričalo o izgradnji tajnog aerodroma u blizini grada. Ni slutio nije da će desetak godina kasnije na njemu dobiti posao.
“Sjećam se tog mita o aerodromu Željava u trenutku kad se on 1954. godine počeo graditi. Izgradnjom aerodroma Željava grad Bihać počeo se urbanizirati i poprimati sasvim drugi oblik. U to vrijeme u Bihaću počela je gradnja modernih stambenih objekata za vojne osobe koje su trebale tek doći i raditi na aerodromu Željava. Nicali su još neki drugi objekti i infrastruktura se počela znatno mijenjati i modernizirati”, ističe Midžić.
Naši sugovornici kažu da niko sa sigurnošću ne može potvrditi koliko je novca uloženo u izgradnju ovog, navodno tada trećeg vojnog aerodroma u svijetu. Ističu da je sasvim sigurno riječ o milijardama američkih dolara.
“Teško je to procijeniti zato što je u to vrijeme dinar bio platno sredstvo, a u Jugoslaviji je vladala dogovorna ekonomija i mogao si napisati bilo koju cijenu, ona bi bila prihvaćena. Niko nije ni pitao za broj već se tako radilo i dogovaralo, a ako bi zafalilo novca, on bi se doštampao”, dodaje Jusuf Midžić.
Izgradnja je trajala sve do 1968. godine, kad je došlo do poznate “češke krize”, uslijed koje su sovjetske trupe s članicama Varšavskog pakta, izuzev Rumunije, tenkovima upale u Čehoslovačku i okupirale je. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito našao se u neizvjesnosti i ubrzano otvorenje aerodroma Željava otpočelo je. Nakon što je i zvanično otvoren, a slika gotovo mitske jačine odaslana u svijet, bivša Jugoslavija bila je koliko-toliko sigurna i era lovačkog zrakoplovstva i aviovježbi nadomak Bihaća uveliko je počela.
“Aerodrom je bio strogo čuvan i nije mu se moglo prići. Dežuralo se 24 sata i bili smo tako izvježbani da avion u slučaju uzbune može poletjeti za dvije minute. U svakom trenutku aerodrom Željava mogao je odgovoriti u slučaju povrede teritorija ovog sjeverozapadnog prostora bivše Jugoslavije. Moja jedinica radila je na pripremi aviona za letenje. Uhodana procedura uzlijetanja i slijetanja dovedena je do savršenstva. Vrata na koja su se izvozili avioni bila su pancirna i nisu bila direktno na ulazu već su bila pomjerena malo u dubinu iz sigurnosnih razloga i slučaja udara na aerodrom, a ispred njih su bili neki dihtunzi za suzbijanje tih eksplozija. Aerodrom je imao svoju posebnu stanicu za struju i rezervoare s gorivom. Imao je kuhinju i restoran ispod kojeg su bili smješteni prirodni izvori vode. Bio je osposobljen da određeno razdoblje može izdržati zatvoren”, objašnjava Nedžad Jahić.
PRESRETANJE NEPRIJATELJSKIH LETJELICA
Jusuf Midžić kaže da je aerodrom korišten za razne vježbe u slučaju napada. Avioni su uglavnom služili za presretanje neprijateljskih letjelica. Postojale su dvije eskadrile, plus jedna izviđačka ili strateška, koja je vršila izviđanje i skeniranje granica.
“Uglavnom su vršili bočno skeniranje duž granica. Ta eskadrila imala je do dvanaest aviona i nisu svi bili u dnevnoj upotrebi. Kompleks aerodroma sastojao se od 117. puka, koji se isključivo bavio letenjem i avionima. Osim njih, bila je i jedinica koja je logistički opsluživala taj puk i dnevno je moglo biti u kompleksu do 2.000 ljudi maksimalno, iako je teško reći koliko je ustvari vojnika bilo u aerodromu tokom dana”, pojašnjava Midžić.
Nedžad Jahić navodi kako je u vrijeme kad je otvoren 1968. godine aerodrom bio opremljen avionima treće generacije koji su se mogli oduprijeti i biti ozbiljan takmac u toj hladnoratovskoj krizi.
“Izviđačka eskadrila bila je opremljena uređajima za izviđanje i snimanje, a operacijski centar bio je na Golovrhu, gdje je bio radarski sistem smješten. Taj sistem imao je opseg oko 800 kilometara zračne linije. Tu je bilo i postrojenje Savezne uprave za kontrolu letenja. Sve to bilo je sami vrh u to vrijeme, može pričati ko šta želi, ali tako je. Aerodrom je bio branjen iznimno jakom protuzračnom odbranom, pogotovo pred sami početak rata u Sloveniji i Hrvatskoj. Ratno zrakoplovstvo je isprva bilo opremljeno avionima tanderboltima i tanderdžetovima američke proizvodnje i, kako svakom avionu istekne rok trajanja, tako je i tim avionima došlo vrijeme da budu zamijenjeni. Budući da je u međuvremenu došlo do smirivanja situacije između SSSR-a i Jugoslavije, Tito je došao u poziciju da povoljno dobije te avione i opremi aerodrom s tridesetak MiG-ova 21. Ti MiG-ovi 21 već su bili planirani da se zamijene novim verzijama MiG 29, koji su došli pred sami rat u Beograd i bili smješteni na Batajnici. Radilo se o jednoj eskadrili od šesnaest aviona. Galerija na Željavi već je bila preuređena za njih i oni su mogli sletjeti i smjestiti se unutar aerodroma. Zanimljivo je da se pričalo u to vrijeme kako su MiG-ovi 21 bili već zastarjeli, da se ne mogu odbraniti od F16, a interesantno je da se oni i danas koriste”, kaže Jahić.
PRED RAT IZBUŠENE RUPE ZA MINIRANJE AERODROMA
Prema Midžićevim riječima, taktika ratnog zrakoplovstva JNA bila je da se aerodrom koji se ne može braniti uništi, a takva vrsta naredbe mogla je doći isključivo iz vojnog vrha u Beogradu. Kad je JNA uvidjela da se Jugoslavija neće moći sačuvati u granicama u kakvim je do tad bila, tokom maja 1992. godine napušta aerodrom Željava i ruši ga sa šezdeset tona eksploziva. Detonacije su počele rano izjutra i probudile lokalno stanovništvo. Tad je već svima bilo jasno da je priča o elitnoj aviobazi okončana.
“Pet godina prije, rat se već slutio i među oficirima se osjetila podjela, u smislu da li ćemo s Rusima ili s Amerikancima. Budući da je bivši SSSR bio sve slabiji, očekivao se vojni udar u SSSR-u, što su nam govorili i na brifinzima, te se postavljalo pitanje: Da li možemo zajedno s Rusima sačuvati socijalizam? Tako da su prije rata bile pripremljene taktike za rušenje aerodroma u slučaju nemogućnosti njegove odbrane. Pred rat su već bili izbušili rupe u zidovima aerodroma, u slučaju povlačenja da se aerodrom minira. Prvo je došla naredba da se aerodrom evakuira, jer je propala ideja da se Bosna i Hercegovina priključi krnjoj Jugoslaviji. Tokom maja su avioni odletjeli u Beograd, a transport ostatka opreme krenuo je kroz Bihać, što je rezervni sastav pokušao spriječiti. Međutim, tadašnja JNA je zaprijetila bombardiranjem Bihaća, što je rezultiralo sporazumom između tadašnjeg načelnika Nenada Ibrahimpašića i starješina JNA i vojska je evakuirana iz grada”, prisjeća se Midžić.
Nedžad Jahić smatra kako je odluka o dizanju aerodroma u zrak, unatoč strategiji koju je JNA imala u tom pogledu, bila preuranjena i tvrdi da je tu bilo riječ o nečem drugom: “Aerodrom je bio smješten na samoj granici između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, što mu je zapečatilo sudbinu.” Jahić dodaje da je aerodrom u konstrukcijskom smislu uništen oko trideset posto, ne računajući opremu i instalacije.
“Galerije u kojima su bili smješteni avioni i podloga po kojoj su voženi ispravni su. Operativni centar je uništen. Što se tiče pancirnih vrata, neka su uništena, a neka poluuništena. Po pitanju granica bilo je određenih pomjeranja u prošlosti, pa je aerodrom jednim dijelom bio nekad u teritoriji Bosne i Hercegovine, pa se onda postepeno pomjerao u hrvatski teritorij, tako da je na kraju kompletan aerodrom sada na hrvatskoj teritoriji. Mislim da je to urađeno zbog određenih prebjega preko granice kojih je uvijek bilo i onda se pristupilo dogovoru u kojem su naši ljudi potpisali to pomjeranje da se ne zamaraju osiguranjem tog dijela granice, već da to prepuste Hrvatima da se oni s tim bakću”, pojašnjava Jahić.
Neko vrijeme govorilo se o renoviranju aerodroma Željava, koji bi se koristio za civilne svrhe. Sve je i ostalo na pričama. Neki smatraju da je realno da se aerodrom, u sadašnjem stanju, pretvori u muzej i da služi kao turistička atrakcija.
“Ono što je moguće jeste napraviti turističku atrakciju od toga ili, kako se priča, u svrhe odlaganja nuklearnog otpada, što bi bilo katastrofalno za ovaj kraj. Sve su to sad problemi koji su ostali iza aerodroma Željava”, kaže Midžić.
Trenutno aerodrom Željava obilazi samo grupa entuzijasta i zaljubljenika u taj kompleks i ono što je on nekad predstavljao u zajedničkoj državi. Prema riječima Nedžada Jahića, svake godine ekipa ljubitelja Željave okupi se na aerodromu i druži se uz roštilj, piće i razgovor. Prilika je to, ističe, da se oni koji su radili na Željavi prisjete vremena kad je elitni zrakoplovni kompleks bio u funkciji i privlačio znatiželju ljubitelja avijacije. Hrvatska i Bosna i Hercegovina su se u više navrata pokušavale dogovoriti oko obnove ovog kompleksa, a u jednom trenutku Željava je ponuđena i na prodaju strancima. Čini se, kažu stručnjaci, da su tuneli Željave ovako kako danas izgledaju pogodni za uzgoj gljiva.
