Adnanu treba mobilni respirator, kako bi njegov život bio nešto više od četiri zida, akvarijuma sa ribicama i televizora. Nov respirator za ovog mladića košta 18 i po hiljada maraka, za roditelje je nedostižan.
Roditelji Adnana Šehića iz Bihaća otpočinjući svoju priču o dječaku koji je do pete godine bio veselo i zdravo dijete, a onda je obolio od spinalne atrofije mišića tip 3, progresivne bolesti koja je prije tri godine ovog mladića dovela i do toga da bez respiratora ne može živjeti-ne traže pomoć, ne traže sakupljanje pomoći putem humanitarnih akcija. Traže od Kantonalnog ministarstva zdravstva USK, Zavoda zdravstvenog osiguranja USK i onih koji kroje život u Kantonu da konačno progledaju kroz drugačije naočale, obojane stvarnim ljudskim potrebama, potrebama bolesne djece, te krenu tražiti sistemsko rješenje, kako bi pomogli roditeljima tek nekolicine djece u našem kantonu koja boluju od sličnih bolesti.
Adnan ima respirator, fiksni u svojoj sobi koja mu je ujedno i cijeli svijet. Vrijeme je da i ovaj respirator ide na veliki servis koji košta oko tri hiljade maraka. Mali servis košta oko 1500 KM. Sakupićemo nekako novac za servis, kaže Adnanov otac Almir. Ali, šta kada aparat ode na servis, šta će tih nekoliko dana biti sa Almirom, jer on respirator koristi svakodnevno?
Znaju za Adnana i njegove muke i u ZZO USK i u Ministarstvu zdravstva USK, pisali su direktorima i ministrima Adnanovi roditelji Almir i Sabina, upoznali su i premijera USK-a i njegove saradnike sa nedaćama s kojima se bore. Ukoliko su odgovor i dobili, svodio se na to da institucije izražavaju žaljenje, ali da im ne mogu pomoći. I tako ukrug, mjesecima, godinama. Svakodnevni lijekovi, tehničke medicinske stvari potrebne za održavanje mladića u životu košta na mjesečnom nivou i više od hiljadu maraka koje sami obezbjeđuju. Samo dnevno, Adnanova hrana košta 21 KM. I niko im ne pomaže.
Ministrica zdravstva USK-a Nermina Ćemalović kaže da je pokušavala preko ZZO-a USK-a i bivše direktorice da pomogne ovoj porodici kako bi Adnana s vremena na vrijeme izveli iz sobe. Kaže, nije postojala volja u Zavodu. Ustavri, Almir i Sabina sus e obraćali direktorima ZZO-a unazad nekoliko godina. I ništa. Dodaje da taj respirator košta 18.5 hiljada maraka, što suštinski je poraz zdravstvenih institucija Kantona. Ono što sada poduzima ministrica Ćemalović, jeste da Kantonalna bolnica u Bihaću kupi taj respirator, te da ga Adnanu dadne na korištenje, odnosno revers. Postavljamo pitanje, kako će ga Bolnica kupiti, kad i bolnički računi nerijetko bivaju blokirani zbog različitih dugovanja?
Direktor ZZO-a, institucije čiji budžet prelazi i 100 miliona maraka na godišnjem nivou, odgovarajući na zahtjev porodice Šehić kaže da ova ustanova ima godišnji plan koji se mora poštovati. Taj plan, kaže direktor Elvedin Sedić, nije produkt želja ljudi koji rade u Zavodu, nego programa zdravstvene zaštite koji se rade na godišnjem nivou. Skoro je pa kraj godine, rade se planovi za narednu godinu-pa je vrlo realno tražiti od onih koji planiraju budžet Zavoda, da isplaniraju da Adnan što prije dobije mobilni respirator, jer mu od njega bukvalno, ovisi život. Pa iako je "institucija" u pitanju, u njoj rade ljudi, koji bi svojim postupcima morali pokazati humanost, empatiju i brigu o pacijentu, jer i od plate Adnanovog oca se izdvaja novac u budžet ove institucije!
Začarani krug kojeg svakodnevno prolazi porodica Šehić, morao bi biti prekinut, krug bi se s vremenom trebao pretvoriti u lanac kojeg čine karike, a te karike su pacijenti. Jedna od tih karika je i osamnaestogodišnji mladić, teško oboljelog tijela, mlade duše, nedirnutog intelekta, svjestan svoje bolesti, borbe njegovih jedinih prijatelja-roditelja Almira i Sabine. Željan pogleda u nebo, sunce, mjesec, željan mirisa Une i grada, otvorenog prostora.
Može se-ako se hoće!
