U obitelji Hasanagić slavilo se 1985. u Prijedoru, a tugovalo sedam godine poslije: prvo su preselili u Njemačku, a zatim 1999. u Sjedinjene Američke Države. Toliko važnih godina u tako kratkom razdoblju, ali ipak i s ponekim dobrim uspomenama…
– Ja sam pripadnik posljednje generacije koja je u tim godinama napustila Bosnu i još se sjeća svega. Sjećam se roditelja koji su radili, majke i dede koji su me čuvali, ali i toga da smo svako ljeto išli na more. Imam dosta lijepih uspomena iz djetinjstva, no i perioda kada su se te stvari promijenile, počinje svoju priču naš sugovornik, kojem je druga domovina postala Njemačka.
I upravo mu je taj ponovni odlazak pao najteže: “Počeo sam prvi razred i to su bile najbitnije godine jer se tada razvija osjećaj društva i samostalnosti. Nešto što uvijek nosite u sebi. No, morali smo otići”, priča Adis, prisjećajući se kako je prve kontakte u Sjedinjenim Američkim Državama napravio sa svojim narodom kojeg je zatekla ista sudbina…
– Na početku smo mi, mladi Bosanci i Hercegovci, živjeli u St. Louisu pričajući njemački jezik. Kako je vrijeme prolazilo prebacivali smo se na engleski i bosanski jezik, napominje junak naše priče, koji je na Stomatološkom fakultetu u Kansas Cityju diplomirao 2011. godine.
– Imao sam plan upisati medicinu, ali sam ubrzo shvatio da ona baš i nije za mene. No, kada sam došao kod svog stomatologa, prevagnuo sam. To je bilo ono što mi je trebalo. Kada sada gledam, donio sam tada najbolju moguću odluku, ističe ovaj cijenjeni stomatolog.
Adis je za svoj studij, poput i većine mladih u Sjedinjenim Američkim Državama, morao zatražiti kredit. Sveukupno, ukratko, potreba iz prethodnog odlomka stajala ga je 175 tisuća dolara, bez troškova života…
– Zahvalan sam roditeljima koji su mi pokrivali stanarinu, džeparac i auto, tako da nisam morao zatražiti veći iznos kredita, naglašava naš sugovornik.
O studiju u Bosni i Hercegovini kaže da nije razmišljao jer se, priznaje, već uklopio u američko društvo.
U ordinaciji South Towne Dental radi od 2013. godine, u timu s još petero ljudi. Poznat je i po mnogim humanitarnim akcijama, ali ova je posebna – jednom godišnje organizira besplatan dan za pacijente koji uključuje: popravak, čišćenje ili vađenje zuba.
Na prethodnom poslu naučio sam da svojim radom mogu učiniti puno dobrog i to me čini sretnim čovjekom, priznaje Adis.
Godine 2002. prvi put je posjetio Donju Ljubiju, gdje odlazi svake treće godine. Sada sa suprugom Medinom i sinovim Alenom i Adnanom. I dalje se druži s onom rajom koju je upoznao kada je došao u Ameriku. Voli nogomet i skijanje.
Prošli su rat, prekinuli djetinjstvo, promijenili tri domovine, naučili isto toliko jezika i završili fakultete. Bila je to priča o još jednom junaku naše dijaspore – Adisu Hasanagiću.
