Jedna od najkontraverznijih ličnosti druge polovine XX stoljeća jeste i Fikret Abdić.
Počevši od afere “Agrokomerc”, 1987. godine, gotovo da nije izlazio iz žiže bosanskohercegovačkih dešavanja. Godine 1990. se priključio Stranci demokratske akcije i uz Aliju Izetbegovića postao njezina centralna figura, što je dokazo na velikom skupu SDA u Velikoj Kladuši na kojem se okupilo oko 200 000 ljudi iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. Nakon što Alija Izetbegović nije kapitulirao nakon pokušaja vojnog udara 2. maja 1992. godine, kada ga je, po svemu sudeći, trebao naslijediti Fikret Abdić na čelu Predsjedništva BiH, neslaganja između njih dvojice postaju sve veća.
Abdić se ubrzo nakon dešavanja u Sarajevu vratio u Cazinsku krajinu, navodno da pomogne odbrani ovog dijela BiH. U Bosansku krajinu se vratio 2. septembra 1992. godine, nakon što je sletio na Cazinski aerodrom u Ćoralićima, sa svojim pratiocem Ibrahimom Đedovićem. Već u prvom intervjuu, kojeg je dao za radio “Velkaton”, pokazao je da je njegova misija najmanje u cilju pripreme odbrane, a uglavnom je pričao o tržištu, ekonomiji, magrinaliziraju Cazinske krajine, i pored činjenice da je već u jesen 1992. godine Bihaćki okrug bio pod žestokim napadom Vojske Republike Srpske. U oktobru se okrenuo ka planu potpunog preuzimanja vlasti u Velikoj Kladuši. Taj cilj je ostvario do maja 1993. godine, kada je smijenio sve nepodobne ličnosti. Glavni zahtjev koji je Abdić uputio odbornicima Skupštinske većine, bio je da “Agrokomerc” proglase glavnim činiocem odbrane Bihaćkog okruga. Kada ga SDA nije izabrala u Izvršni odbor, u novembru 1992. godine, odlučio je da se potpuno suprostavi legitimnim vlastima u Bihaću i Sarajevu. SDA se ipak nadala da će Abdić ostati priseban i da u veoma teškom vremenu po Bihaćki okrug neće ići dalje od verbalnog akta.
Ipak, već u februaru 1993. godine Abdić smjenjuje Mirsada Veladžića sa mjesta predsjednika Izvršnog vijeća Okruga i postavlja Zlatka Jušića. Jasan vid rušenja legitimnih vlasti, učinio je kada je preselio Vladu i minisarstva u Cazin. Tada se, zbog satelitskog telefona koji je dostavljen 5. korpusu ARBiH, a koji je predan na korištenje SDA-u, dogodio i prvi otvoreni sukob na relaciji 5. korpus – Abdić. Izetbegović je naredio 5. korpusu da se telefon, kojeg su oduzele Abdićeve pristalice, mora pod hitno vratiti SDA-u u Velikoj Kladuši, tj. Mirsadu Veladžiću. Abdićev saradnik Irfan Saračević je izjavio da se takav čin može dogoditi jedino uz “prolijevanje krvi”. Dana 15. maja 1993. godine telefon je ipak predat 5. korpusu, ali je ovaj događaj bio jasan pokazatelj veoma loših odnosa u Cazinskoj krajini. S druge strane, pripadnici MUP-a u Velikoj Kladuši već su otvoreno počeli pokazivati svoju saradnju sa srpskim snagama u Republici Srpskoj Krajini, kada je došlo do propuštanja srpskih snaga na područje Bukovlja tokom aprilske ofanzive na Bihaćku krajinu, zbog čega je zatvoreno 26 osoba pod optužbom sabotaže.
Poražavajuće je što je međunarodna zajednica u Abdiću, zbog ovakvih poteza, vidjela ličnost pogodnu za pregovore i izmirenje sa srpskom stranom, tako da su ga lord David Owen i Torvald Stoltenberg pozvali da bude pregovarač u Ženevi 12. juna 1993. godine. Ženevski pregovori su se odvijali u jeku žestoke srpske ofanzive “Lukavac 93” kada su pali Igman i Bjelašnica, čime je prijetilo totalno zatvaranje Sarajeva. Prema tvrdnjama Mile Akmadžića i Franje Borasa, Abdić je bio toliko pasivan prema pregovorima da je glavna tema bila hrvatsko – srpski sporazum, a ne rješavanje opstojnosti BiH. No, Abdić je bio odlučan da zarad vlastite vizije “pomogne” BiH, čime je “učvrstio” Izetbegovićevu odluku da potpiše mirovni plan kojim se BiH definitivno dijeli na etničkom principu. Ipak, potpis je već sutradan povučen od strane Izetbegovića, koji je na njega gledao kao na taktički potez. Naime, nakon višesatnih pregovora sa Abdićem 30. jula 1993. godine u Ženevi je prihvaćen Owen – Stoltenbergov plan, kojeg je Abdić cijelo vrijeme podržavao. Kada su pregovori konačno propali Abdić je otišao iz Ženeve i ljutito izjavio da će on sam potpisati sporazum sa Hrvatima i Srbima. Nakon propalih pregovora Abdić se odlučuje za formiranje Autonomne pokrajine Zapadna Bosna 27. septembra 1993. godine, a glavni razlog za to je, prema Abdiću, u tome što nije htio da prihvati bošnjaštvo, koje je vraćeno na Bošnjačkom saboru u septembru 1993. godine, jer je to produkt Adila Zulfikarpašića i Izetbegovića. To mu je zapravo bilo samo opravdanje da pojača vlastite argumente o “lošim” političkim potezima Izetbegovića. Izetbegović je na ovaj čin već narednog dana poslao saopćenje građanima Bosanske krajine u kojem ih je pozvao da ne prihvaćaju ovaj neustavni čin i da se zajedno sa 5. korpusom i legitimnim vlastima stave u odbranu Cazinske krajine od srpskog agresora.
O čitavom procesu formiranja APZB zaključak je iznijela Ljiljana Smajlović u beogradskom listu “Vreme” kazavši: “Bratoubilački rat Muslimana nije počeo lani, kada je Fikret otvoreno trgovao i potajno pregovarao sa ‘četnicima’ koji su njegove sunarodnike očistili sa vekovnih ognjišta, niti ljetos, kada nije dopustio da međusobna klanja Muslimana i Hrvata pomute njegovu slogu sa komšijama u Hrvatskoj. Alija Izetbegović, koga živci nesporno dobro služe i koji voli da se poziva na ‘istočnjačku mudrost’, nije posegnuo za ekskomunikacijom Fikreta Abdića čak ni u onom trenutku, kritičnom za muslimansku stvar, kada je Evropska zajednica u junu iskoristila ‘kooperativnost’ potonjeg da bi Aliju (više silom nego milom) privela za pregovarački sto na kom se nalazio srpsko – hrvatski prijedlog o podjeli Bosne na tri etničke države. Sukob je tada samo tinjao, ali nije planuo. Vatru je razgorio Fikret Abdić, koji je proglašenjem ‘Zapadne Bosne’ spalio i posljednji zamišljeni most za Sarajevom”.
Već 21. oktobra 1993. godine Abdić je u Zagrebu potpisao Izjavu sa Matom Bobanom, kojom definira BiH kao “Uniju Republika”. Među odredbama stajala je i ta da se HVO Bihać potčinjava komandi Narodne odbrane APZB, čime je poslan jasan signal bosanskohercegovačkim vlastima da ostaju sami u borbi za BiH. Narednog dana je u Beogradu potpisao Deklaraciju sa Karadžićem, pod pokroviteljstvom Slobodana Miloševića, kojom je Abdić priznat za “lidera Bošnjaka”, koji će zamijeniti “Alijinu politiku” u cilju postizanja mira na prostoru bivše Jugoslavije. Savezništvo sa srpskom stranom je bilo vidljivo još i ranije čemu svjedoči izjava Milana Babića, lidera RSK: “(…) angažovanjem Vojske Republike Srpske Krajine na strani Fikreta Abdića i akcijama na zaštićenu zonu Bihać, nije za Krajinu učinjena nikakva korist već nepopravljiva šteta i kompromitacija i vojske i čitave Krajine”. Time je Abdić u borbi protiv legalnih vlasti imao na svojoj strani vojne formacije RSK, Republike Srpske i bihaćkog HVO-a. Da Abdić nije samo radio na rušenju državnog poretka BiH, već i vjerskog identiteta Bošnjaka, svjedoči i sastanak sa Franjom Tuđmanom u decembru 1993. godine, kada su udareni temelji vjerskog identiteta APZB. Na tom sastanku je uz Abdića bio prisutan Armin Pohara, koji je sa svojom strankom MDS (Muslimanska narodna stranka) trebao ući u parlament Hrvatske zajednice Herceg – Bosne, kao i izvjesni Bakšić, koji se zalagao za formiranje hrvatskog islamskog centra u Zagrebu kao protutežu Zagrebačkoj džamiji, koja je bila snažno uporište probosanskih snaga. Tuđman je snažno podržavao ovu ideju zbog ostvarivanja svoje političke ambicije, jer se nadao priključenju Cazinske krajine Hrvatskoj, a i da bi spasio snage HVO i Hrvatske vojske u srednjoj Bosni, koje su bile u katastrofalnoj situaciji u srednjoj Bosni nakon ofanzive ARBiH.
U stalnim napetostima i sukobima, Vrhovni štab ARBiH odlučio je vojno poraziti APZB. U značajnim vojnim operacijama, prije svih “Tigar – Sloboda 94” (vođena od 2. juna do 21. augusta 1994. godine), komanda i borci 5. korpusa uspjeli su slomiti otpor Narodne odbrane APZB i srpskih snaga. Nakon teških borbi Fikret Abdić je pobjegao iz Velike Kladuše u okupirane dijelove Hrvatske, čime je zvanično prvi puta oslobođena Velika Kladuša. Nastojeći iskoristiti ovu veliku pobjedu Izetbegović je poslao proglas stanovništvu koje podržava Abdića, u kojem ih poziva “da se opredijele za mir jer je projekt Velike Srbije definitivno propao, a oni koji nisu okaljali ruke krvlju nevinih dobro su došli”. Osnaženi, i sa vidno povećanim moralom, borci 5. korpusa pokreću novu ofanzivu, ovaj put prema srpskim linijama dolinom Une prema Kulen Vakufu. Operacija naziva “Grmeč 94” (vođena od 24. do 28. oktobra 1994. godine) donijet će novih 400 km2 slobodne teritorije, a između ostalog oslobođeno je i mjesto Ripač kod Bihaća. Ipak, nedostatak ove operacije je bio dubok ulazak u neprijateljsku pozadinu, čime je odbrana zatečenih pozicija bila veoma komplikovana i zahtijevala je angažman velikog broja vojnika. S toga su snage VRSK i VRS već 1. novembra uspjele vratiti izgubljenu teritoriju i staviti Bihać u okruženje. Cilj akcije je bio “oslobođenje teritorije koju drži vojska Alije Izetbegovića i preuzimanje vlasti nad tom tertorijom od strane Fikreta Abdića”. Time se poražena APZB brzo revitalizirala uz pomoć srpskih vojnih snaga, koje su u sklopu operacije “Pauk” u decembru 1994. godine zauzele Veliku Kladušu. U jeku žestoke srpske ofanzive na Cazinsku krajinu, u julu 1995. godine, Abdić je proglasio Republiku Zapadnu Bosnu, čime je definitivno raskrstio sa vlastima u Sarajevu. Ipak, ni takva tvorevina nije dugo izdržala jer je 5. korpus 7. augusta 1995. godine ponovo oslobodio Veliku Kladušu i time definitivno srušio Adićev san da postane gospodar jednog vremena.
