Na današnji dan, prije 70 godina, došlo je do oružane pobune seljaka u tadašnjim srezovima Cazin, Velika Kladuša i Slunj. Seljaci su se bunili protiv nepravednih i agresivnih metoda "narodne vlasti" prilikom "otkupa" poljoprivrednih proizvoda i protiv raznoraznih fizičkih i psihičkih maltretiranja odbornika "narodnih odbora" i predstavnika organa vlasti.
Ustanici su napali nekoliko zemljoradničkih zadruga i razoružali nekoliko policajaca, a na današnji dan, 06.05.1950. godine, oružano su napali Veliku Kladušu i Cazin. U ustanku, koji je na kraju ugušen, učestvovalo je oko 720 osoba, petnaestak učesnika je osuđeno na smrt streljanjem, na desetine ih je osuđeno na kazne zatvora i društveno korisnog rada. 115 porodica sa oko 700 članova bilo je osuđeno na “kolektivnu kaznu iseljenja”. Radilo se, dakle, o preseljenju na područje općine Srbac, što je nezapamćen slučaj drugdje takve sankcije za cijeli period komunističke vladavine u cijeloj Jugoslaviji.
Naime, iako za to nije postojao nikakav zakonski i pravni osnov, niti je u postojećem zakonodavstvu Federativne Republike Jugoslavije uopće nekim propisom bila predviđena krivična kazna "kolektivnog preseljenja" cijelih porodica, jer se takva norma nije mogla iščitati ni u Zakonu o zaštiti države iz 1946. godine ni u Krivičnom zakonu iz 1947. godine, ni u Zakonu o vrsti sankcija i kazni, nakon suđenja ovih 115 porodica, većinom muslimana s ukupno 777 članova (uključujući žene, djecu i starce) kolektivno je iseljeno s područja cazinske i kladuške općine (gdje je živjelo preko 90% muslimanskog stanovništva) na područje općine znakovitog imena - Srbac (gdje je živjelo preko 90% pravoslavnog srpskog stanovništva).
Ova mjera kolektivnog iseljenja gdje su i maloljetna djeca bila kažnjena za "grijehe" svojih očeva je inače bila jedino usporediva sa sličnim "kaznenim akcijama" Staljina u SSSR-u uperenim protiv cijelih "nepočudnih naroda" (Čečena, krimskih Tatara, Kalmika, itd.), koji su kolektivno iseljavani iz svojih domova i preseljavani na druge lokacije, kojom prilikom su neki narodi potpuno nestali, što sve ima elemente genocida.
Postoje i dosta jaki argumenti da je sama pobuna inicirana i podsticana baš iz Beograda i da su neke vođe pobune (pravoslavci i muslimani) prije samog otpočinjanja bune bile u stalnom kontaktu s nekim članovima UDBA-e, oficirima JNA u kasarni u Bihaću, a postoje jake indicije da je podršku otpočinjanju bune dao jedan od prvih ljudi tadašnje KPJ-e, Milovan Đilas. Naime, bio je to period nakon rezolucije Infomibora i sukoba Jugoslavije sa SSSR-m i Staljinom, a sam Đilas je par godina poslije napustio KPJ i postao jedan od poznatijih komunističkih disidenata. Izgleda da su u problematiku oko pobune bili upetljani i neki bošnjački muslimanski partijski rukovodioci, poput Hakije Pozderca, koji se nakon obračuna države s „pobunjenicima“ seli zastalno u Beograd i rijetko nakon toga posjećuje Krajinu.
Prema nekim dokumentima, organi UDBA-e su bili nekoliko dana prije počinjanja bune preko svojih doušnika upoznati da je narod nezadovoljan i da se sprema pobuna, ali izgleda da nekome u vrhu Partije i države nije bilo u interesu da se išta spriječi, već naprotiv, da imaju razlog da poduzmu represije prema muslimanskom stanovništvu tog dijela Krajine.
Ovaj dio Krajine je jedan od rijetkih krajeva BiH u kome su Bošnjaci muslimani iz II svjetskog rata izašli skoro nimalo oštećeni od četnika i njihovih klanja. U toku čitavog rata ovaj kraj je predvođen bošnjačkim junakom Huskom Miljkovićem (rođen 1905. godine), koji je 1943. godine napustio partizane i osnovao vlastitu vojsku tzv. "Huskina vojska", a koja je radila na principu „Muslimanske milicije“ i u različitim vidovima sarađivala s okupatorom i ustašama, ali je sačuvala bošnjački narod toga kraja od četničkih pokolja.
Činjenica da su općine Cazin i Velika Kladuša bile jedine dvije općine u BiH prije rata u kojima su Bošnjaci muslimani činili preko 90% stanovništva, i to ratobornog i prkosnog stanovništva vijekovima sklonog "posezanju za oružjem" u zaštiti svojih prava, sigurno nije bila irelavantna u insceniranju i poticanju ovih dviju "pobuna" u samo 40-ak godina.
O Cazinskoj buni se skoro 50 godina uglavnom šutjelo. Tek 1991. godine izašla je iz štampe knjiga Vere Kržišnik - Bukić "Cazinska buna 1950", koja je detaljnije obradila ovo pitanje. Djelomično su se poslije ovog zadnjeg rata ove teme dotakli i Mustafa Imamović u svojoj "Historiji Bošnjaka" i Mirsad D. Abazović u knjizi "Kadrovski rat za BiH".
U Cazinu i Kladuši veći dio dokumentacije vezane za Cazinsku bunu je uništen, a prema izjavi arhivskog radnika Čede Zorića, navedenoj u knjizi Vere Kržišnik - Bukić "Cazinska buna 1950", dio dokumentacije je predat tvornici «Ljepenka» u Cazinu kao sirovinska prerada i tako uništen. Jedan dio dokumentacije o ovoj buni je završio u Beogradu (gdje je bila centrala UDBA-e i komanda JNA), a sudbina te dokumentacije je nepoznata.
Bilo bi interesantno danas saznati šta se desilo s onih 777 prognanika (uglavnom muslimana) koji su davne 1950. godine preseljeni u Srbac, odnosno s njihovim potomcima, da li se neko od tih ljudi uspio vratiti poslije u Krajinu, kako su oni preostali Bošnjaci muslimani prošli u Srpcu u ovome posljednjem ratu, da li ima muslimana u Srpcu.
