„U ime oca i sina i svetog duha.
Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ.
Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli.
Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.“
Zvanični rodni list državnosti Bosne ali i Hercegovine, kako mnogu karakteriziraju Povelju Kulina bana, simbolično ili ne u istoj je sudbini u smislu odnosa vlasti, kao i zemlja čije višestoljetno postojanje svjedoči.
Koliko znamo o Povelji, kako smo je čuvali i kako je čuvamo, koliko je promovišemo i kako baštinimo naše naslijeđe, pitanja su koja moramo postavljati stalno kako samima sebi, tako i donosiocima odluka čija je zadaća najodgovorniji odnos prema ovom svjedočanstvu državnosti Bosne i Hercegovine.
