"Dakle, tog 28. juna 1995. godine, u 9 sati i 20 minuta, nakon emitiranja jutarnjih vijesti, pogođeni smo modifikovanom avio-bombom. Bio je to najveći i najrazorniji projektil koji je za cijelo vrijeme opsade Sarajeva, pao na ovaj grad. Ubijen je jedan civil, 35 ih je ranjeno. Razoren je naš centralni Studio C, odakle smo emitirali vijesti i dnevnike. Eksplozija je razorila i mnoge prostore okolo: ambulantu, prostorije naših redakcija, stranih agencija od kojih su najviše stradale kolege iz agencije AP. Dva minuta poslije, Senad s dva kamermana, dokumentuje i snima ‘u cugu’ pune tri kasete po 20 minuta. Iz sigurnosnih razloga, naknadno je jednom to emitirano. Samo jednom. A tvornica smo različitih tv sadržaja koja eto ne napravi barem repliku. Naime, taj važan video dokument, neko je kasnije sakrio ili čak možda i uništio.
Ljubomore, sujete ili politika?
U tom haosu, program nije stao niti na sekundu. Nevjerovatnom energijom povezani, uspjeli smo u tome.
Ja sam tada bila ratni reporter u 9. mjesecu trudnoće, a danas sam novinarka jedna od malobrojnih iz tog perioda koji još uvijek radi u ovoj zgradi. Moj muž je bio ranjen. Javili mi da je do bolnice preminuo. Šok, a onda opet šok da je živ. Sjećam se prvi izvještaj u svijet o ovom strašnom bombardivanju, poslala je kamermanka CNN-a Margaret Mot. Ta sjajna žena teško je ranjena 1992.godine, upravo ovdje. Tri godine poslije vratila se u Sarajevo. U međuvremenu, obje smo dobile istu svjetsku nagradu. Ona 1992.,a ja 1993. godine. A zašto ovo pišem ? Zato što ovaj tužni jubilej niko neće obilježiti. Najlakše sakriti pod tepih i već sutra misliti da se to nikada nije desilo. A jeste. Život je pobijedio smrt."
