Ako govorimo o ljudima koji su svojim postojanjem, svojim radom i uspjehom zadužili Cazin, pri samom vrhu liste takvih neizostavno je bilo ime ovog muzičara, kompozitora, istinskog ljubitelja sevdalinke i pjesme svoga zavičaja.
Bajro je, reći će vam svi koji su ga poznavali, bio nenametljiv čovjek, svjestan svojih kvaliteta i neizmjernog talenta, ali ipak skroman, uvijek otvoren za savjet, za dobronamjernu kritiku. Uz to, bio je i sjajan pedagog koji je naraštaje cazinske djece podučio umijeću interpretacije sevdalinke, kroz koje i Bajrina priča, na neki način, ostaje živa i godinama nakon njegovog odlaska.
Trebali bi sati i sati da se pobroje sve legende sevdaha s kojima je Bajro Redžić sarađivao, svi orkestri i svi festivali u kojima je učestvovao. Zato će vas svi poznatiji muzičari iz BiH, po saznanju da ste iz Cazina, upitati znate li za Bajru Redžića, i ispričati vam neku anegdotu o njegovoj izvrsnosti koja ni kroz decenije bavljenja muzikom nikad nije izgubila na visini.
Tako je Vehid Gunić, antologist sevdalinke, kojeg smo spomenuli na samom početku, jednom prilikom ispričao kako je Bajro, tada još mladić, otišao na audiciju za Narodni okrestar Televizije Sarajevo, možda i najbolji muzički sastav tog vremena. Nakon Bajrine izvedbe komisija koju su činili mahom velikani sevdaha, primijetila je kako Bajri “fali basova”. Onda se on vratio u Polje, priča Gunić, vježbao basove neko vrijeme, a nakon toga se opet vratio u Sarajevo, te pred komisijom izveo pjesmu odsviranu samo na basovima. Na oduševljeni komentar Ismeta Alajbegovića Šerbe kako je Bajro odličan i kako mu je mjesto u njihovom orkestru, Bajro je samo rekao: Moje mjesto je u mom Polju, u mom Cazinu, zahvalio se i otišao.
Takav je čovjek bio Bajro Redžić. Živio je za muziku, za dobru pjesmu, za neponovljivo iskustvo sevdaha. Uvijek nekako sa strane, iza pjevača, pomalo u njegovoj sjeni, Bajro je svaku interpretaciju sevdalinke učinio potpunijom, boljom i kvalitetnijom.
Osim sevdalinki, ovaj doajen sevdaha odlično je pjevao slovenske, hrvatske, makedonske, bugarske, mađarske narodne pjesme, a sevdalinke je pjevao i lično Josipu Brozu Titu.
Zanimljivo je spomenuti da mnogi Bajru i danas nazivaju, iako nije s nama već 13 godina, najvećom enciklopedijom sevdalinki na svim prostorima gdje se ona pjeva.
Bajro Redžić uistinu nije bio samo muzičar, a harmonika nije bila njegov posao. Možda upravo zato s tako velikim oduševljenjem mnogi pričaju o Bajri i danas, nakon njegovog odlaska.
Ima li danas takvih poštovaoca sevdalinke, kakav je bio Bajro?! Pitanje je to na koje ne mogu dati odgovor ni oni daleko bolje upućeni u vještinu bosanske pjesme. No, jedno je sigurno, Cazin ne smije zaboraviti Bajru, jer Bajro, ma koliko poštovan u toku svoje karijere bio, nikad nije zaboravljao Cazin.
Pored svojih brilijantnih izvedbi i svog virtuoznog sviranja na harmonici, bio je kompozitor, što nikad nije dao reći o sebi jer Bajro je bio skroman čovjek.
