Na današnji dan 1. maja (petak) 1992. sa svojih ognjišta nakon 50 godina ponovno su protjerani mještani podgrmečkih sela: Velikog Dubovika, Arapuše, Zalina, Jasenice, Polja, Potkrša, Potkalinja...
I ovaj put odsječeni, nemoćni i u okruženju očekivali su svoju sudbinu...
Bosanska Krupa je već napadnuta prije desetak dana, a njeno muslimansko stanovništvo protjerano na lijevu obalu rijeke Une, pale su i prve žrtve.
U cazinsku krajinu gdje su mnogi spas našli 1941. ovaj put nije se moglo. Bosanska Krupa je već bila prva borbena linija i prolaza nije bilo.
Tadašnje „ratno predsjedništvo srpske opštine Bosanska Krupa“ odlučilo je da se muslimansko stanovništvo sa ovih prostora iz „bezbjednosnih razloga“ evakuiše u Sanski Most.
Tako su za svega nekoliko sati ova podgrmečka muslimanska sela ostala bez svojh stanovnika, zavladala je pustoš, tuga...a sve ono što je godinama stvarano nestat će u pljački, paljevini i rušenju.
Zaista je teško riječima opisati stanje u koje smo se tada nalazili, a kiša koja je tog dana padala samo je pojačavala osjećaj tuge i bola koju smo proživljavali.
I dok su kolone napuštale ova mjesta mnogi su se iskretali sa suznim očima da još jednom, možda i posljedni put vide svoje ognjište, svoju džamiju, njivu...
Tužne kolone Arapušana, Dubovičana, Jaseničana, Zalinjara krenule su putem Sanskog Mosta, putem u neizvjesnost... Dolaskom na područje općine Sanski Most utočište smo našli kod rodbine i prijatelja u sanskim mjestima Modra, Vakuf, Gorice, Fajtovci, Kamengrad i ostali.
Ono što treba napomenuti i što nikad ne smijemo zaboraviti jeste gostoprimstvo naroda ovih mjesta kod kojih smo našli utočište.
U narednim mjesecima zajedno sa domaćim stanovništvom smo proživljavali zaista težak period
Uslijedila su hapšenja, maltretiranja, odvođenja u logore, a nažalost i ubistva. Mnogi su završili u logorima kao što su Manjača, Kamenica kod Drvara, zatvori u Palanci, Jasenici, osnovna škola u Bosanskoj Krupi u kojima su proživljavali najstrašnije torture i mučenja, a nažalost i ubistva.
Kosti mnogih su pronađeni po raznim jamama i masovnim grobnicama kao što su Jama Zvečarka, Jama Lisac i ostale, a za mnogima se još traga.
Hvala Allahu i borcima Armije BiH koji su oslobodili naše krajeve dočekali smo da se vratimo u svoja mjesta.
Ono što smo zatekli dolaskom u naša oslobođena mjesta je zaista bilo užasavajuće. Mjesta u kojim 1992. nije bilo apsolutno nikakvih ratnih dejstava su popaljena i porušena. U Velikom Duboviku je 90% objekata sistematski minirano i porušeno, gdje se jasno vidi namjera naših neprijatelja da se tu nikada niko ne vrati.
Iako smo rasuti po cijelom svijetu moramo se vraćati i dolaziti u naše krajeve kako zbog onih kojima je želja bila da se nikad ne vratimo tako i zbog najboljih sinova naše domovine koji su svoje živote dali za ove naše krajeve.
Ovdje smo rođeni, ovdje smo živjeli i ovdje ćemo ako Bog da i umrijeti, ovdje su mezarja naših predaka.
Ovi događaji su naša bliska historija o kojoj moramo pisati i koje se moramo sjećati kako nam se ne bi nikada više ponovili- piše Hašim Grošić.
DA SE NE PONOVI - GRIJEH JE DA SE ZABORAVI.
