I nije samo brojnost presudila kod mene da njegovu dženazu okarakterišem kao dženazu pravih i istinskih mumina, već po sastavu ljudi, po njihovim tužnim i uplakanim očima, po velikom broju ljudi koje svakodnevno možemo naći u saffovima brojnih krajiških džamija. Nisam čuo ravnodušnu reakciju na smrt Akaid ef., već su svi gotovo bili u nevjerici i svi redom pored onih prelijepih riječi Mudrog Gospodara „Inna lillahi ve inna ilejhiradži'un – Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo!“ su govorili: Bio je insan za primjer. Ne poznajem normalnog čovjeka da je sa Akaid ef. imao bilo kakav konflikt, da ne kažem obračun. Gledao sam ga prije dvadesetak dana sa hafizom Sulejmanom Bugarijem na jednom sijelu i bijeloj košulji i zelenoj kravati kako sjedi i smješka se cijelo vrijeme, a da i ne progovara. Nikada mi nije zračio takvim nurom kao tada i nikada osjećaj velikog poštovanja prema njemu u toj mjeri nisam osjetio kao te večeri. Zadnji put smo se čuli prije njegovog preseljenja na tri dana i dogovorili ahbabsku kahvu, koja me je posebno obradovala. Znao je Akaid ef. sa ljudima. Nije bio konfliktna ličnost, a šala i jednostavnost su bili njegov stil života.
Kada je postavljen za predsjednika Medžlisa IZ-e Bihać, niko ko je realan i bez nekih emocija ne bi prihvatio da u takvom košmaru, koji je bio nakon odlaska „Kondorovog humaniste i borca“ sa mjesta predsjednika Medžlisa, bio u katastrofalnoj situaciji. Problemi sa gradskom džamijom, sa politikom koja je svoje nesuglasice prenijela i na Islamsku zajednicu, sa velikim brojem imama koji nisu dobivali plaće, sa ljudima koji su se hranili neistinama, smutnjama i problemima... i more drugih detalja koji su bili prisutni u Medžlisu IZ-e u tom vremenu. Akaid ef. je preuzeo Medžlis, pokrenuo gradnju džamije, zajedno sa svojim saradnicima i imamima preporodio ovu instituciju. Naravno, ima još dosta posla u tom segmentu, ali ono što je najbitnije, Akaid ef. je svojom harizmom, strpljivošću, lijepom i zdravom komunikacijom i veoma napornim radom Medžlis ponovo postavio na njegove noge.
Krajina je izuzetno bogata prirodnim ljepotama i mnogim znamenjima o kojima su gosti koji dođu u Krajinu mogli samo čitati ili slušati. Prva destinacija koja se posjeti kada se hoće nekome nešto prelijepo pokazati jeste džamija u džematu „Brekovica“ i nevjerovatno zadivljujući pogled na grad Bihać, rijeku Unu i na okolna naselja, sela i planine. U tom džematu je službovao, živio i na najljepši način tim ljudima prenosio ljepote islama. Ono čime se isticao jeste njegova želja da to bude prelijep ambijent za sve ljude koji dolaze ili prolaze kroz Brekovicu. On se je starao o održavanju velikog dvorišta, vidikovca, kosio je travu samostalno, uređivao zajedno sa svojom porodicom dvorište džamije raznim cvijećem i drugim estetskim detaljima koji ne ostavljaju ravnodušnim nikoga ko svrati u dvorište džamije. Želio je da time pokaže kako ga je islam naučio da njeguje, voli i predstavlja lijepim sve što je lijepo i da džamije i njihova dvorišta budu oaze ljepote i mira za sve koji dolaze u njih ili prolaze pored njih. Džamija je mirisala kada god bi se ušlo, a da ne govorimo za abdesthanu ili mokre čvorove. Ta džamija nije imala čistača. On je sa svojom porodicom to sve radio sa užitkom, znajući da uređivanje i pažnja prema Allahovim kućama je znak ljubavi i poštovanja prema Vlasniku! I da bilo koji musafir dođe a da ne svrati u imamsku kuću na kahvu i poslastice i još ljepši muhabet, mislim da to nije pošlo za rukom osim rijetkim i u još rjeđim situacijama.
A ono što je najveće bogatstvo koje je Akaid ef. ostavio je njegova krasna porodica. Trojica sinova koji padaju Allahu na sedždu, vrlo pristojna i odgojena momka, dva unuka koje je volio kao dva oka svoga i čestita Refika hanuma sa kojom je proveo svoj ovodunjalučki život u beskrajnoj sreći i zadovoljstvu. Naravno, njegova majka Habiba je još živa i tristotinjak kilometara od njega živjela, ali je njen sin znao često doći do svoje majke i po cijeli dan u njenom krilu ležati, kao što je to uradio nekoliko dana prije njegovog preseljenja. Pored brojnih prijatelja, saradnika, džematlija i drugih kojima će Akaid ef. puno nedostajati, na prvom mjestu je to njegova porodica koja je s njim živjela u slozi i miru. Naravno, ono što će njemu, ako Bog da, koristiti jesu sve one tri stvari čiji sevapi odlaze sa umrlom osobom; trajna sadaka, znanje koje je iza sebe ostavio i čestito dijete koje za njega uči dove.
Nakon dženaze namaza, koja je po svemu bila historijska za Bihać i cijelu Krajinu, vidio sam jednog mladića koji se gušio u suzama, a potom i dvojicu imama čiji obrazi su bili vlažni i tada sam čuo jednog čovjeka kako kaže: Da je i meni ovakva dženaza i ovakvi ljudi, ne bih sada žalio umrijeti.
Akaid ef. je otišao sa ovog svijeta, rahmet mu duši, a ostavio je svima nama u amanet sve one vrijednosti za koje se zalagao i na kojima je gradio svoje principe djelovanja. Malo je ovakvih insana na dunjaluku, a svakim danom ih sve više trebamo. A ono što mi najteže pada jeste da njihovu vrijednost i značaj prepoznamo tek kada im dženazu klanjamo.
Inna lillahi ve inna ilejhiradži'un!
Tekst je objavljen u "Preporodu" i objavljen na zvaničnoj stranici Rijaseta IZ-e www.rijaset.ba
