U knjizi „Ja sam Zlatan Ibrahimović“, autora Dejvida Lagerkranca, najbolji švedski fudbaler svih vremena, koji vodi porijeklo iz BiH, pričao je o svojoj blistavoj karijeri, ali i teškom djetinjstvu, porodici, pa i trenucima kada mu ni sve pare ovog svijeta nisu mogle pomoći.
Sve je bilo novo s Maksijem, i primijetili smo da puno povraća. Osim toga, nije dobijao na težini, nego gubio. Nismo znali zašto. Je li to normalno? Povraćao je neprekidno, nismo znali razlog i mora li baš toliko. Nazvao sam porodicu, prijatelje i svi su me tješili da nije ništa strašno, ali nisam vjerovao. Pokušavao sam utješiti sebe – svjedočio je Zlatan Ibrahimović o tome kako su se supruga Helena i on, odmah po rođenju sina, suočili sa saznanjem da je beba bolesna.
Cijelo tijelo mi je bilo u grču. Nikada se nisam ovako osjećao, ni približno. Dok nisam dobio dijete bio sam gospodin nedodirljivi. Mogao sam biti ljut i lud, mogao sam pokazivati sve moguće emocije. I sve se moglo riješiti ako si bio čvrst, istrajan, ali ovo nije bilo ni slično tome. Ovdje sam bio nemoćan, jednostavno ništa nisam mogao učiniti. Maksi je iz dana u dan bio sve slabiji, bio je tako mali i sad se zaista primjećivalo da je kost i koža. Izgledao je kao da ga život želi napustiti.
Kada mu je supruga javila da dijete hitno mora na operaciju želuca, Zlatan se spremao za važnu utakmicu.
Ne sjećam se puta do bolnice. Sjećam se samo bolničkih hodnika i mirisa. Trčao sam i pitao samo gdje, gdje je, na kraju su me odveli do velike sale gdje je Maksi ležao u inkubatoru. Bio je manji nego ikada, kao mala ptica. Imao je cijevi kroz tijelo i nos. Kao da su mi srce istrgli iz grudi.
Volim vas oboje. Vi ste mi sve, ali ja ovo ne mogu izdržati. Zovi me za sve što treba, rekao sam Helen i pobjegao odatle…
Operacija je, srećom, bila uspješna.
Maksi i sada ima ožiljak. Osjeća se zdravo kao i sva djeca njegovog uzrasta, a ja se često sjećam tog događaja. To mi daje bolji pogled na život, iskreno, zaključio je Zlatan Ibrahimović, koji je je nedugo zatim dobio još jednog sina, Vinsenta.