Postoji li idealan kandidat za Predsjednika? Ne postoji, barem ja takvoga ne znam. A postoji li kandidat koji zadovoljava osnovne potrebe države kakva je Hrvatska danas?
Govorim o državi koja još uvijek tetura na putu prema istinskoj demokraciji, koja – izložena agresivnom povijesnom revizionizmu – nikako da razriješi sporove o vlastitoj prošlosti, koja kao da još uvijek ne shvaća da je njezino antifašističko naslijeđe nešto što je obogaćuje i kojoj očito nedostaju i sposobnost i hrabrost da prijeko potrebnim reformama trasira svoj put u budućnost, prenosi Oslobođenje.ba.
Jer, takva je današnja Hrvatska nakon gotovo neprekinute vladavine Hrvatske demokratske zajednice u posljednjih nepunih 30 godina.
Postoji li, dakle, takav kandidat?
S punom odgovornošću, a na temelju dugogodišnjeg bavljenja politikom na različitim funkcijama, uključujući i one najviše, i to u dvjema državama i u dva različita društveno-politička sustava, odgovaram: postoji! Takav je kandidat Zoran Milanović.
Hrvatska se nakon smrti svojega prvog predsjednika i nakon pobjede demokratske oporbe na parlamentarnim i predsjedničkim izborima na razmeđi 20. i 21. stoljeća opredijelila za parlamentarni sustav.
Uloga predsjednika od gotovo autoritarnog vladara svedena je na vrhovnog reprezentanta države koji – međutim – ipak zadržava i određene ingerencije na poljima vanjske politike, obrane i nacionalne sigurnosti.
Uz ustavnu odredbu koja predsjednika definira kao nekoga tko se brine o usklađenom funkcioniranju državnih institucija i organa i uz mogućnost predsjednika da se izravno obraća javnosti skrećući pozornost na pitanja što ih smatra važnima i sugerirajući kojim bi smjerom trebalo tražiti njihova rješenja, mada u tome nema aktivnu ulogu, osoba na vrhu države postaje nezaobilazan faktor političke scene.
Zašto to govorim? Zato što smo uoči prvoga kruga predsjedničkih izbora bili suočeni s kvaziznanstvenim tumačenjima ljudi koji bi morali znati više i bolje (ali očito ne znaju), a koji su hrvatsku javnost uporno pokušavali uvjeriti u totalnu nevažnost funkcije predsjednika, često pribjegavajući frazi da je predsjednik – fikus. Iz čega bi trebao slijediti zaključak da je ionako svejedno tko je na toj funkciji, budući da je ona potpuno nevažna.
To jednostavno nije istina! I to moram naglasiti, jer je jako bitno da birači ni trenutka ne posumnjaju u relevantnost predsjedničke funkcije i da ne podlegnu tezi koja im se nudi u toj ”ambalaži”.
Funkcija predsjednika je važna upravo toliko koliko i treba biti u parlamentarnoj demokraciji. Dakle, ona jest važna. I uopće nije svejedno tko je na toj funkciji.
Jednako tako nije svejedno kako se predsjednik bira. Po našemu Ustavu kojega bi neki ”mudraci” htjeli mijenjati, navodno zato da uštede novac, predsjednika biraju građani neposredno. To je iznimno važno, jer to znači da je predsjednik, nakon što preuzme funkciju i zamrzne svoje članstvo u političkoj stranci (ako je njezin član), odgovoran primarno njima, građanima!
Upravo to mu omogućava da se, bez obzira na svoje izvorne ustavne ovlasti, može i izravno obraćati građanima – kada osjeti da za to postoji potreba i kada procijeni da ih treba mobilizirati, čak i na pitanjima u kojima se ne slaže s vladom.
To mu omogućava da vuče i samostalne poteze kojima ponekada može utirati put vladi, a ponekada može korigirati put kojim je ona krenula (ili bi htjela krenuti).
Tu predsjednik postaje ono što nazivam korektivnim faktorom i što je u demokraciji koja se razvija, koja se bori da čvrsto stane na noge, izuzetno važno.
Kada bi se predsjednika biralo u Saboru, onda bi to nužno bio predsjednik iz redova vladajuće većine, dakle predsjednik bi bio lutka u rukama te parlamentarne većine. Takav bi predsjednik doista bio fikus. Hrvatska takvog predsjednika ne treba!
Predsjednik po Ustavu predstavlja Hrvatsku u svijetu, što podrazumijeva da se snalazi u složenim međunarodnim odnosima, da zastupa hrvatske interese i da govori u ime Hrvatske – dostojanstveno i odlučno, ne saginjući glavu ni pred kime, ne potičući sukobe ni sa kime i otvarajući vrata suradnje sa svima koji su spremni Hrvatsku tretirati kao ravnopravnoga partnera i koji su spremni razvijati odnose s njom na osnovama pune i istinske ravnopravnosti. Hrvatska takvoga predsjednika(cu) u posljednjih pet godini nema! Budimo otvoreni i priznajmo: aktualna predsjednica niti je takva, niti takva može postati. Krajnje je vrijeme da se to promijeni, a Zoran Milanović jamac je da će se takvo stanje promijeniti.
Hrvatski predsjednik ne smije ni jednom izgovorenom riječi, ni jednom gestom, ni jednim potezom sramotiti Hrvatsku. Međunarodna scena nije estradna scena na kojoj se paradira u šarenome nizu modnih kreacija i na kojoj se demonstriraju njegove (njezine) vrlo skromne glumačke i pjevačke sposobnosti.
Za uspješnost predsjednika(ce) nisu važna odijela, ni modne kreacije, mada osoba na toj funkciji mora paziti i da svojom pojavom na pravi način predstavlja Hrvatsku.
Niti uspješnost predsjednika(ce) ovisi o količini patetike unijete u javne nastupe, ili o melodioznosti pjesme koju će zapjevati. Dapače, od osobe na čelu države ne očekuje se ni da glumi prigodom obraćanja javnosti, ni da tu javnost zabavlja svojim krajnje upitnim izvođačkim sposobnostima, uključujući pjevanje.
Mada predsjednik(ca) mora znati ocijeniti kada je njegovoj (njezinoj) funkciji primjereno da se i prigodom javnih nastupa opusti, da se obrati ležernijim tonom, pazeći uvijek na dostojanstvo funkcije što je obnaša.
Aktualna predsjednica svoje je nastupe pretvorila u estradne eskapade, svoje govore u ono što glumci nazivaju ”šmirom” (krajnje loša neprofesionalna gluma), o pjevanju da ne govorim. Takvu predsjednicu Hrvatska ne treba. Krajnje je vrijeme da se to promijeni. Ponavljam: Zoran Milanović jamac je da će se takvo stanje promijeniti.
Zašto imam povjerenja u Zorana Milanovića? Poznam ga dugi niz godina. Divim se njegovoj borbenosti i otvorenosti. Ne jednom procjenjivao sam da je brzao, da se zaletio, da je podlegao zahtjevima trenutka, pa čak i oportunizmu.
No, prateći njegovo djelovanje shvatio sam da imam posla s čovjekom koji, mada puno zna, uči iz dana u dan; da imam posla s čovjekom koji, doduše, ne uživa kada ga se kritizira, ali koji je sposoban i spreman razmisliti o kritici, izvući pouku iz nje, kao i iz svakog vlastitog poteza koji se pokaže pogrešnim.
Milanović niti glumi, niti glumata – kao što neki, u nedostatku bilo kakvih ozbiljnih argumenata, danas tvrde. Milanović je otvoren, ponekada i grubo otvoren, on nije čovjek koji jedno misli, drugo govori, a treće radi; mada zna kada treba govoriti u javnosti, a kada iza zatvorenih vrata.
Milanović zna procijeniti što je interes Hrvatske i neće oklijevati da se za taj interes bori – u granicama svojih ustavnih ovlasti, ali i obraćanjem javnosti, pa i onoj međunarodnoj.
Milanović je čovjek koji će na međunarodnoj sceni, na kojoj nije stranac, znati artikulirati stavove Hrvatske o svakom ključnom međunarodnom problemu i neće pristati da se Hrvatsku tretira kao neku malu državicu s jugoistoka Evrope, podobnu da sluša i izvršava, ali inače posve nebitnu.
I, napokon, nije Milanović taj koji unosi podjele u hrvatsko društvo.
Upravo suprotno!
On se bori protiv nositelja podjela, ispravno ih ocjenjujući kao krajnje opasne za razvoj društva i demokracije i koji za takve, s razlogom, vidi mjesto samo i isključivo na marginama društva. To ne znači unositi podjele u društvo, to znači postavljati stvari na svoje mjesto.
Od Milanovića na mjestu predsjednika Republike Hrvatske očekujem da će znati reafirmirati njezino antifašističko naslijeđe, da će demoniziranom antifašizmu znati i htjeti vratiti ono mjesto što mu u današnjoj demokratskoj državi pripada, da će znati izbalansirati odnos prema prošlosti u kojoj nedvojbeno ima poglavlja koja su sramotna, kao i onih koja su slavna. Priznati i na odgovarajući način tretirati treba i jedna i druga.
To se odnosi kako na vrijeme Drugoga svjetskog rata, tako i na Domovinski rat. Milanović je već vrlo jasno rekao kako u Hrvatskoj kojoj će on biti na čelu nitko neće biti neravnopravan, nitko neće biti ”drugi”. Tome nemam što dodati, osim da kažem kako je i to jedan od razloga zašto ga želim vidjeti na mjestu predsjednika.
Napokon, od Milanovića očekujem da na svaki mogući način utječe na to da Hrvatska promijeni svoj odnos prema susjednim državama.
Naša budućnost nije, ne može i ne smije biti u konfrontacijama. Mi sa susjedima moramo surađivati, jer je to u prvome redu u našem interesu, a onda i u njihovom.
Mi Hrvatima u susjednim državama moramo pomagati, ali nikada tako da se miješamo u unutarnje stvari tih država i nikada tako da se postavljamo kao njihovi pokrovitelji, jer mi to nismo, niti trebamo biti.
Hrvati u susjednim državama naša su spona s tim državama, a nikako samo glasači koji Hrvatskoj postaju zanimljivi uoči izbora.
Sve ovo o čemu govorim, Zoran Milanović zna i razumije. Zato što ima znanje i iskustvo. Zato što je sposoban političar. I zato ću mu dati svoj glas u drugom krugu predsjedničkih izbora i pozivam sve građane Hrvatske kojima je stalo do napretka ove zemlje, do toga da ona postane normalna, do toga da za sebe izbori mjesto priznatog i pouzdanog partnera na svjetskoj sceni – da 5. siječnja 2020. glasaju za Zorana Milanovića kao za novog predsjednika Republike Hrvatske.
Izađite na izbore, posebno svi vi koji ste ostali kod kuće 22. prosinca. Trenutak za promjene je sada! Nemojmo ga propustiti!
