Španija je u periodu od 2008. do 2012. godine dominirala svjetskim nogometom i Crvena furija, ili ako ćemo baš biti stopostotno precizni - Crveni (La Furia Roja je već odavno van upotrebe, sada su samo La Roja), su tada uvezali dva Eura i Svjetsko prvenstvo i bili su doslovno strah i trepet za svakog rivala.
Protivniku je bilo dovoljno da pogleda imena igrača s kojim se suočava, i već tada su Španci dobijali pola mečeva.
Iker Casillas, Sergio Ramos, Carles Puyol, Gerard Pique, Jordi Alba, Andres Iniesta, Xavi, Xabi Alonso, Sergio Busquets, Cesc Fabregas, David Silva, David Villa, Fernando Torres... su bili članovi te zlatne generacije i već je na prvu jasno da se radilo o miksu igrača najbolje Barcelone ikada i moćnog Reala, pojačanom igračima koji su igrali u vrhunskim evropskim klubovima.
"Anonimus" na klupi koji radi čuda
Fast forward 16 godina poslije prve i 12 godina poslije posljednje titule prvaka Evrope - na klupi Španije se nalazi "anonimus" Luis de la Fuente, a u ekipi se nalazi više igrača Real Sociedada i Athletic Bilbaa (5+3) nego Barcelone i Reala (4+3).
Kada je De la Fuente sa svojom 61 godinom i vođenjem rezervnog tima Athletic Bilbaa kao najozbiljnijim timom koji je vodio tokom trenerske karijere imenovan za selektora Španije, čak su i španski navijači bili skeptični.
Istina, De la Fuente je osvojio titule prvaka Evrope sa U19 i U21 reprezentacijama Španije, no čak su i oni najoptimističniji španski navijači bili u strahu da uspjeh neće moći replicirati i sa seniorskom ekipom.
Kada je pozvao na Euro mnoštvo igrača iz svoje rodne Baskije (uz igrače Sociedada i Bilbaa Baskijac je i Aymeric Laporte), teško je bilo naći čovjeka koji je mogao "staviti ruku u vatru" da će Španija postati prvak Evrope.
No, Španija je igrala kao u najboljim danima. Naravno, kao i prije 15-ak godina, ključna je bila igra veznog reda koji je tempom "mljeo" protivnike, a centralna figura je bio Rodri koji je na kraju i ponio titulu najboljeg igrača Eura.
Španci, čak i onim u neuspješnim godinama nakon te 2012. godine (ispadanja u osmini finala na EP 2016. i SP 2018. i 2022., ispadanje u grupi na SP 2014.) su igrali na svoj prepoznatljiv način, s jakim presingom i kombinatorikom.
Sistem koji je uspostavljen još 2008. godine se nije promijenio, a uz fenomenalnog Rodrija, ključ za trijumf na ovom Euru bili su krilni napadači Lamine Yamal i Nico Williams koji su netom prije finala napunili 17, odnosno 22 godine.
Njihova agilnost je bila nerješiva enigma za sve protivnike koji su u pojedinim trenucima izgledali pogubljeno.
Pedrijeva povreda kao blagoslov
Još jedan dokaz da je španski sistem superioran u odnosu na sve ostale reprezentacije se ogleda u trenutku kada se Pedri povrijedio.
Barcin mađioničar je na početku Eura bio kreator igre Španije, a njegovom povredom uskočio je Dani Olmo i turnir završio sa tri gola i dvije asistencije. Da Olmova doktorska disertacija na terenu bude kompletirana, Euro je zaključio maestralnom intervencijom na gol-liniji kada je u 90. minuti spriječio Engleze da izbore produžetak.
Također, nije zgoreg napomenuti kako je Rodri napustio teren u finalu na poluvremenu, a umjesto njega je ušao izvjesni Martin Zubimendi. Također, Moratu je u 68. minuti zamijenio Zubimendijev saigrač iz Sociedada Mikel Oyarzabal. Ne da se izostanak kapitena i vicekapitena nije ni osjetio, već je na kraju Oyarzabal i postigao odlučujući gol na susretu.
Da ne znamo ko su igrači na terenu, zaista je teško bilo uočiti da li je na terenu Rodri ili Xavi, Iniesta ili Olmo, Fabian Ruiz ili Busquets. Jednostavno, dominacija veznog reda Španije na Euru je bila zapanjujuća.
A ono što je još strašnije za sve svjetske reprezentacije je da je ova ekipa izuzetno mlada, te je očekivati da ono najbolje od njih tek dolazi.
Svi ljubitelji nogometa jedva čekaju Svjetsko prvenstvo za dvije godine, a najveće svjetske selekcije imaju oko 700 dana da smisle kako zaustaviti špansku mašineriju. Neka im je svima sa srećom.
