Prvak je BIH i Republike Srpske u dvorani i na otvorenom već 5 godina u dvije discipline - skoku u dalj i u troskoku.
Sa kolegama iz Atletskog kluba " Banjaluka" već dvije godine čini najjaču ekipu u BiH, a ujedno su i prvaci BiH i RS u štafeti 4x100m.
Stefan je ove godine ostvario i svoj najbolji rezultat skokom od 6.94 i zauzimanjem 6. mjesta na Balkanijadi održanoj u Klužu, u Rumuniji.
Jednostavno, ne postoji takmičenje, od školskog, republičkog, državnog, pa do međunarodnog nivoa, sa koga se Stefan vratio bez barem jedne medalje.
Ovaj uspjeh, kaže, duguje prije svega svom radu, roditeljima, treneru i klubu, koji su od početka njegova najveća podrška. Za institucije to ne može reći.
Tražio je pomoć za mlade sportiste na raznim adresama od Grada, Ministarstva za porodicu omladinu i sport, jednokratne pomoći, pomoć od igara na sreću, ali uvijek bezuspješno.
Posljednja odbijenica u nizu pristigla je prije par dana iz Grada Banjaluka.
“Kada predstavljam klub, grad, entitet, državu, onda nema veze gdje živim, a kad mi treba podrška, to je najbitnije. Nažalost, ovo je samo još jedan pokazatelj da je sport kod nas zanemaren, ulaganja gotovo pa i nema, a atletika je u posebno lošem položaju”, razočarano komentariše ovaj mladi sportista, koji već punih deset godina iz Laktaša putuje na treninge u Banjaluku.
Oprema za ovaj sport nije skupa, ali ima dosta mjesečnih troškova zavisno od dijela sezone, mjesta u koja se putuje na takmičenja i ide na pripreme.
Sve je to posebno teško izvesti kada su oba roditelja nezaposlena, a bez pomoći institucija može samo maštati o takmičenjima u inostranstvu koja su neophodna da bi jedan sportisti svoj kvalitet pokazao na međunarodnom nivou.
“Kada idem na državna prvenstva, put uglavnom snosi klub, a smještaj i hranu plaćamo sami. Idemo i na pripreme 20 dana, takođe većinu toga sami plaćamo. Zbog cjelokupne finsijske situacije odlasci na međunarodna takmičenja, a samim tim i veći rezultate su pod velikim znakom pitanja. Ipak odustajati ne planiram, volim ovaj sport i vjerujem da još puno toga mogu dati”, priča nam Stefan koji ne odustaje ni od svoja dva najveće sna - učešća na Olimpijskim igrama i olimpijske medalje.
Samo se bojimo da će tada Stefan, kao i mnogi mladi slični njemu, predstavljati neki drugi grad i državu - one koji su prepoznali njegove rezultate, i vjerovali u njega.
