Mesud Nalić ili Tetak, odigrao je više od 600 utakmica za tuzlansku Slobodu. Njegov sin Zlatan imao je veliku želju da se vrati na mjesto gdje je Tetak napravio svoje fudbalsko, ali i ljudsko ime. Uhvatio se posla jesenas, kada je malo ko htio. Svi su imali rješenje sa mindera, ali niko nije smio da preuzme odgovornost. Nalić jeste. Švedsku je zamijenio Tuzlom i napravio od jedne sterilne ekipe, ratnike koji su vratili vjeru da Sloboda može da napravi nešto više. Zamalo Evropa, jebote.
Gospodskih manira, potkovanih znanjem fudbala, Nalić je vrlo brzo 'kupio' bh. javnost. Pomagao je igračima, pomagao je klubu da prebrodi neke finansijske probleme, i na kraju je doživio da bude sklonjen. Ne mogu da kažem otjeran, jer jako ružno zvuči.
Husref Musemić je na Koševo donio duplu krunu. Prvi put u klupskoj historiji. Napravio je Musemić ono što nije niko prije njega. Iako je i prije ove sezone imao status legende, dupla kruna mu je učvrstila taj epitet, koji je u njegovoj porodici jako bitan. Husref je Vahidinov brat. Kažu ljudi da je u svoj vakat bio jedan od najboljih centarfora u Evropi. Legenda kluba, a svoju ljubav je prenio na brata, koji je uspio da ga nadmaši i ostvari svoj status, prenosi Oslobođenje.ba.
Koja je poveznica između ova dva trenera? Pa i Musemić je doživljavao sudbinu Nalića i to nekoliko puta, a nije isključeno da mu se to ponovo desi i ove sezone. Znao je Husref biti i prvi na tabeli, pa bi dobio otkaz. Posljednji otkaz doživio je nešto lošije plasiran. Bio je čak na drugom mjestu nakon jesenjeg dijela, u sezoni kada je ostalo još proljetni dio za igrati, no zaostatak za prvim na tabeli od dva boda, smatrano je nedovoljno dobrim da bi ostao tu. A koga je najlakše skloniti u takvim situacijama nego nekog svog?
Oprostit će oni brzo klubu kojeg vole i koji je tradicija u njihovoj porodici. Kako kod Nalića, tako i kod Musemića. Halalit će, kad bude trebalo. A trebat će. Pokazalo se to nebrojeno puta. Odnos prema njima dvojici, ali i mnogim drugim trenerima koji su iz BiH, zapravo govori jako puno o nama.
Duša nam je skloniti nekog svog, a onda dovesti neku ublehu sa stranim pasošem i pustiti da nam prodaje šuplje priče o dolasku u veliki klub, gdje će upravo on nametnuti takav ritam rada da ima sve da pršti. Upravo ON je taj, koji će preporoditi sve i samo da ga niko ništa ne pita, jer on zna gdje je došao i šta mu je raditi. Ugovor je šestocifren, ali koga to briga. Obećao nam je čovjek da će sve biti u redu. Kada krene po zlu, kada budu navijači dovedeni do ludila, eh onda ćemo se sjetiti svojih da ugasimo požar. Prije toga ćemo komšiju/susjeda sa stranim pasošem isplatiti da nije džaba dolazio, ako nas ne zavije u crno.
Eh onda mogu i Nala i Huki, samo nek' ne puca preko naših leđa, govore visoki čelnici klubova. Može i Edis i Admir i Dženan i Elvedin i Adnan, samo neka oni gore na tribini šute, neka nas ne diraju.
Napomene radi, dok dobro ide čelnici klubova ne prestaju da skidaju osmijeh broj 12 i slikaju se redom po tribinama, ložama, prijemima... Kada krene po zlu, zovi one naše, one što će halaliti. Zovi, daj im šta god hoće, samo da guzice spasimo. Eh zato smo mi sami sebi najveći neprijatelji.
Ne cijenimo sebe i svoje i sasvim je normalno da nas niko drugi neće cijeniti. Dok god ne promijenimo način razmišljanja, teško ćemo bilo šta napraviti, ali i podiči sebi cijenu, prvenstveno u regiji, a potom i izvan regionalnih granica.
Ali... Znaš ti nas...
