"Sve prave su ljubavi tužne" jedan je od najpoznatijih stihova pokojnog Đorđa Balaševića. Ta rečenica nije istinita u većini slučajeva, ali kada je u pitanju odnos između Miralema Pjanića i Barcelone, čini se da nema boljeg opisa njihove trenutne situacije.
Kada je 15. septembra 2020. godine tadašnji predsjednik Barcelone Josep Maria Bartomeu zvanično uručio Pjaniću dres sa brojem osam nakon potpisa ugovora, naš nogometni as je ispunio svoj dječački san.
Kako je sam istakao, želio je oduvijek zaigrati za Barcelonu. Propustio je priliku sa 16 godina napustiti Metz i otići na Nou Camp, a potom je morao čekati 12 godina kako bi ga Katalonci ponovo tražili. No, onda je iznenada u Barcu iz Atletica stigao plavokosi momak imena Antoine i za Pjanićev transfer onda nije bilo novca. Pa je Princ morao još malo pričekati...
No, ko čeka, taj i dočeka. Pjanić je pred početak ove sezone konačno uspio preći u Barcelonu i činilo se da ništa ne može stati na put njihovoj sreći. Pjanić je silno želio preći u Barcelonu, a Barceloni je bio potreban igrač Pjanićevog kalibra.
No, svakoj propaloj ljubavi "kumuje" neko treći. Kao što je Ani Karenjini i Alekseju Karenjinu brak pokvario grof Aleksej Vronski, tako je "brak" između Pjanića i Barce pokvario Ronald Koeman.
"Jubilej" protiv Atletica
Barcelona je jučer remizirala u derbiju La Lige s Atletico Madridom, a to je bio "jubilarni" deseti meč zaredom u prvenstvu kako Miralem Pjanić nije dobio ni minute na terenu.
Ako se uzme i malo veći raspon utakmica, u 13 posljednjih mečeva u svim takmičenjima Pjanić je igrao samo jednom i to je dobio mizernih 12 minuta u susretu Lige prvaka protiv PSG-a prije tačno dva mjeseca.
Posljednji put Pjanić se u prvoj postavi Barce našao 24. februara protiv Elchea kada ga je na poluvremenu Koeman odlučio ostaviti u svlačionici. Iako mu ni do tada nije previše vjerovao, Koeman ga je definitivno od tog trenutka prekrižio.
U igru ulaze bukvalno svi vezni igrači osim Miralema, a ako Pjanić ostaje jedini veznjak na klupi, Koeman radije bira da nikako ne izvrši petu izmjenu nego da ubaci reprezentaivca BiH, što je demonstrirao upravo jučer u meču protiv Atletica.
Gdje je krenulo po zlu za Pjanića?
Pitanje koje se s pravom nameće je - gdje je krenulo po zlu za Pjanića? Po svemu sudeći, radi se o nizu okolnosti koje su dovele do toga da igrač Pjanićevog kalibra nema priliku ni kročiti na teren.
Prvo: Pjanić je u Barcelonu stigao kao "kusur" u transferu Arthura.
U suštini, Juventus je Brazilca doveo iz Barcelone za 12 miliona plus Pjanića. Zvanično, kako bi se "ispeglale" knjige i zadovoljio Finansijski fair-play, transferi su urađeni odvojeno, te je Barca dobila 72 miliona za Arthura, a Juventus 60 miliona za Pjanića. No, da Pjanić nije bio potreban Barceloni ne bi ga ni uzeli jer dugoročno gledano nije bilo smisla uzeti igrača od 30 godina za onog od 23 ako će ti taj mnogo stariji igrač truhnuti na klupi.
Drugo: Pjanić je imao peh da se zarazi koronavirusom na početku sezone.
Pjanić se nekoliko dana prije dolaska u Barcelonu zarazio koronavirusom. Dok se oporavljao ekipa je već počela s treninzima i Pjaniću je bilo teško sustići saigrače. Ruku na srce, i kada je na početku sezone dobijao šansu za igru, vidjelo se da će mu trebati vremena da se prilagodi novom sistemu.
Treće: Ko se "na prvu" dokaže kod Koemana, ima njegovo beskrajno povjerenje.
Koeman je poznat kao vrlo stroga i tvrdoglava osoba. Kao trener ne voli davati "drugu šansu". Ako se odmah pokažeš - igrat ćeš. Ako se ne pokažeš - igrat ćeš malo ili nimalo. Pjanić se nije nametnuo na početku sezone kroz utakmice, kao ni Carles Aleña kroz treninge. Sergio Busquets, Frenkie De Jong i Pedri su od početka zaigrali po Koemanovom ukusu i činili su standardnu trojku u srcu veznog reda Barce tokom čitave sezone.
Četvrto: Povratak Roberta i iskorištavanje šanse Illaixa.
Da stvar po Pjanića bude gora, Sergi Roberto se oporavio od povrede, dok je 18-godišnji Ilaix Moriba također pokazao da može ispunjavati Koemanove zamisli i upravo se Illaixovo promovisanje u igrača koji svaku utakmicu ima određenu minutažu poklapa sa periodom u kojem se Pjanić pretvorio u običnog gledatelja Barcinih susreta.
Peto: Koeman ne cijeni javno iznošenje nezadovoljstva u medijima.
Koeman ne priča mnogo sa igračima, ali ne voli ni kada igrači idu okolo i žale se. A Pjanić je još u decembru u intervjuu za Gazzettu dello Sport javno kritikovao Koemana kada je rekao da igra premalo i da mu nije jasno zbog čega je to tako. Također, i u martu ove godine je u intervjuu za Mundo Deportivo javno poručio Koemanu da mu treba dati šansu nekoliko utakmica zaredom kako bi pokazao koliko vrijedi. Očito, samo je pogoršao situaciju.
Šesto: Barcelona igra kao preporođena i bori se za duplu krunu.
Pozicija Ronalda Koemana je čvrsta kao stijena u Barceloni jer Nizozemac ispunjava sve uslove koji su pred njega postavljeni. Barca se bori za duplu krunu (Kup kralja je već osvojen), a uz to je promovisao i mlade igrače iz La Masije (uz već spomenute Illaixa i Pedrija dobru minutažu imaju i Oscar Mingueza i Riqui Puig, dok se Ansu Fati nesretno povrijedio).
Šta dalje? Otići ili ostati?
Logično pitanje koje se nameće je šta je Pjaniću najpametnije da uradi - da ode ili da ostane i bori se za mjesto u ekipi naredne sezone? Sudeći prema Pjanićevim riječima, on nema namjeru tek tako dići ruke od svega i "ne napiti se vode kada je već došao do izvora". Potpisao je četverogodišnji ugovor i namjerava ga odraditi do kraja. A ako se iko kroz karijeru izborio svojim vrijednim radom, to je on.
Ova sezona je izgubljena za njega, ali nema razloga da iko sumnja da će na pripremama za iduću sezonu Pjanić biti prvi u trening-kampu Barce kako bi dokazao Koemanu da itekako može doprinijeti igri katalonskog giganta.
