Piše Amer Obradović
Iako živi u jednom od najljepših švicarskih gradova,Lucernu, Semir Tuce jedva čeka da se vrati u rodni Mostar, u čemu ga podržava i njegova porodica. Luzern leži na jezeru, ali nema Velež, Neretvu, hercegovačku klimu, ni kladionice kao u BiH – za čitavu sedmicu ponuda je pedesetak parova. Zato jedan od najboljih navalnih igrača koje je ova zemlja imala, za uplate na kladionici ima svog čovjeka u Mostaru. Uz prethodne konsultacije sa bivšim saigračima, najčešće sa Sejom Kajtazom, vikendom preko telefona izdiktira svoje parove, uglavnom iz najjačih evropskih liga.
Posljednji put ga je „izvrnuo“ Vahin PSG u gostima kod Marseillea. Neočekivana „dvica“ i za nekog ko odlično poznaje velikog Vahida. Legendarno lijevo krilo Veleža prati i sve utakmice reprezentacije BiH.
Zvijezda mahale
„Iako sam odigrao par humanitarnih utakmica, žao mi je što nisam odigrao nijednu službenu utakmicu za reprezentaciju BiH, jer sam se baš povrijedio pred prave utakmice. Međutim, od one u Bologni protiv Hrvatske, pa do ove nesretne protiv Danske, većinu sam gledao uživo. Ono što sam vidio u BiH u desetak dana prije utakmice sa Danskom, neviđeno je. Kao da sam bio na drugoj planeti. Osjetio se duh zajedništva, konačno se pričalo o lopti, a ne o politici. Još ne mogu da dođem sebi što smo izgubili. Umjesto naših, sada gledam koga će Švicarci izvući u grupi!“
Tuce od 1989. sa porodicom živi u Luzernu. Iako ga u tom gradu pamte kao jednog od najboljih igrača svih vremena, ono što je Tuce pružao u Veležu – nezaboravno je. Karijera možda i najneiskorištenijeg talenta bh. Fudbala počela je na mostarskim mahalskim turnirima, gdje se moralo dokazati. Sa dvanaest godina zapazile su ga liske iz Veleža. Ubojita ljevica iz Rudnika (mahala u kojoj je Tuce odrastao) ušla je u Veležovu omladinsku školu, koja je tada ličila na Ajaxovu. Prvi trener mu je bio Zeko Selimotić, a kroz omladinske pogone trenirali su ga Bomba Oručević, Sule Rebac i Salem Halilhodžić.
Sa 17 godina debitirao je protiv Osijeka, jer je Duško Bajević bio bolestan. „Odigrao sam samo poluvrijeme, i to loše. U drugom poluvremenu ušao je Duško i sa temperaturom od 40 stepeni dao tri gola, i pobijedili smo 3:0. Ta utakmica je bila kao ostvarenje životnog sna svakog Mostarca, ali i totalno razočarenje, jer te u Mostaru raja nakon loše utakmice zafrkavaju na sve moguće načine, i čak sam zaželio da prestanem da igram fudbal.“
Tuce je ipak imao sreće: odlazila je generacija Vladića, Marića, Bajevića, pa Vahe i Bake. Već sa 18 godina, 1982., Tuce je pokazao da je vanserijski igrač. Trener Muhamed Mujić je to znao, a Tuce je, pogotovo u utakmicama protiv Dinama, igrao briljantno, izluđujući tadašnjeg beka Zagrepčana Bračulja.
Zvijezda na Poljudu
Semir Tuce je bio jedan od najboljih igrača tadašnje jugoslavenske lige, a na lijevom krilu mu nije bilo premca. Igrao je za mladu reprezentaciju bivše države, ali se ponovo razočarao 1984., kada nije igrao na Olimpijskim igrama u Los Angelesu. Tada su igrale Zvijezdine zvijezde – Mrkela i Đurovski. U veležu je sredinom osamdesetih stasala generacija: Tuce, Kajtaz, braća Jurić, Karabeg, Skočajić, Hadžiabdić… Igrali su najatraktivniji fudbal u ligi, ali nikada nisu postali prvaci, kao ni ranije Veležove generacije. Kup Maršala Tita, koji su u to vrijeme svi zvali najdražim trofejem i gdje su odigrane najsrčanije i najbolje utakmice, osvojili su 1986. Sljedeće godine su bili viceprvaci bivše Jugoslavije, i te sezone je tim postigao najviše golova u historiji kluba.
„Velež je tih godina stalno igrao u Evropi. Protiv Heartsa, Borussije iz Dortmunda, Belenensea, Vitoše… Tuce je odigrao i desetak utakmica za A-reprezentaciju Jugoslavije. „Sjećam se dobro utakmice protiv Turske u Splitu, kada su navijači skandirali ‘Željo, Željo…’, jer je trener Osim uveo pola Željinih igrača. Kada sam ja ušao, čitav Poljud mi je skandirao, i to mi je jedan od dražih momenata u karijeri. A najružnija reprezentativna uspomena je ona sa Wembleyja: ušao sam u drugom poluvremenu, ali sam igrao samo trideset sekundi, jer me je njihov bek Terry Butcher ‘odnio’ sa zemlje i nisam mogao nastaviti utakmicu.. Tada sam postao igrač koji je proveo najmanje vremena u igri.“
U Veležovom dresu su mu njadraže pobjede protiv Dinama u finalu Kupa i protiv Zvezde kada je Velež dobio 5:0. „Velež je bio zakon. Velež i Stari most su bili simboli grada – od Mujića pa do naše generacije. Mostar je bio grad fudbala.“
Nakon odsluženog vojnog roka 1989., Tuce je otišao u inostranstvo. Švicarski prvoligaš Luzern, objektivno, nije bio klub za njega, on je morao više. Njegovi driblinzi, prodori i snažni udarci zadavali bi brige i vrhunskim engleskim ekipama.
„Nikakav si ti grač, kakv je Mujić bio!?“
„U Luzernu smo imali dobru ekipu, osvojili Kup i u tom gradu publika zna cijeniti dobar fudbal. Međutim u Mostaru se puno više radilo, pogotovo u omladinskim selekcijama, a i bila je znatno jača konkurencija. Imao sam sreću da me je tamo trenirao Fiedel Rausch i igrao sam pet godina prilično dobro. Tada su počeli problemi sa kukom. I 1995. sam, jednostavno, morao prestati igrati.“
Tuce je u 31. godini života okončao karijeru, koja je bila bogata, ali ni blizu onoga što je mogla biti. Bio je u zrelim fudbalskim godinama. Najbolji igrač većine velikih ekipa ima oko 30 godina. To su godine Zinedinea Zidanea, u njima su Lothar Mathaus i Romario postali prvaci svijeta, a Klaus Alfons i Ulf Kirsten najbolji strijelci njemačke Bundeslige.
U jugoslovenkoj ligi, zajedno sa Kajtazom i Predragom Jurićem, Tuce je bio u jednoj od najatraktivnijih napadačkih postava. I bili su najefikasniji, ali su i previše primali. Možda se ta Veležova generacija ne može porediti sa čuvenim BMV-om, ali u njihovo doba Bijeli brijeg je stalno bio pun. „Moj rahmetli stari je govorio: ‘Kakav si ti igrač? Nikakav, kakav je bio Mujić’, ali mislim da je su najbolja generacija Veleža bili Marić, Vladić i Bajević. To su bili igrači A-klase.“
Pred utakmicu sa Vitošom, na njihov trening je došlo pet hiljada ljudi samo da ih provocira, a Sirakovu su napisali posebnu pjesmicu. Na toj utakmici je oboren rekord posjećenosti stadiona, a čitav Mostar je živio za fudbal. Tuce je tada odigrao jednu od najboljih utakmica u karijeri, prečka koju je uzdrmao možda se i sada ljulja.
Danas Velež ne može igrati ni u prvoj bh. ligi. „Velež ima najgore uslove, i čudo bi bilo da jeostao u prvoj ligi. Svi mi bivši igrači smo dužni Veležu, jer smo i postali nekakva imena na njegov račun. Velež treba da ponovo bude simbol Mostara.“
Moj izbor
Treneri: Rahmetli Zeko Selimotić; Ivica Osim spada u vrhunske trenere, ali mene nije gotivio; Baka Slišković je dokazao vrhunsku klasu.
Golman: Gianluigi Buffon
Bek: Roberto Carlos
Vezni: Zinedine Zidane i Francesco Totti
Napadač: Ronaldo
Tim: Najdraži mi je Real, a Arsenal igra po mom ukusu
BH fudbaler: Safet Sušić Pape
Igrač stoljeća
Na web stranici simpatizera FC Luzern Semir Tuce je glasovima navijača izabran za igrača stoljeća tog kluba, ispred Thomasa Wyssa i legendarnog Kubilaya Türkyilmaza. I pored brojnih povreda, on je u šest sezona bio najbolji igrač. U 136 utakmica postigao je 30 pogodaka, ali golovi nisu bili presudni u izboru. Bio je apsolutni ljubimac publike, a svaki slobodan udarac, ili nebrojeni centaršutevi nakon kojih su njegove kolege zabijale golove, navijači Luzerna su znali cijeniti.
Ni “rođeni” ga nisu zaboravili. Na web stranici ljubimaca Veleža Tuce je izabran u tim svih vremena, koji ovako glasi:
1. Enver Marić (Ivica Ćurković)
2. Džemal Hadžiabdić
3. Mili Hadžiabdić
4. Kemal Šestić
5. Boro Primorac
6. Kruno Radiljević
7. Sulejman Rebac
8. Muhamed Mujić
9. Vahid Halilhodžić (Duško Bajević)
10. Franjo Vladić (Blaž Slišković)
11. Semir Tuce
