Ime Seada Konde u dobroj je mjeri zapostavljeno u bh. sportskoj javnosti, što je pomalo nepravedno. Sama činjenica da je 48 godina vlasnik najboljeg vremena bh. maratona svih vremena govori više od bilo čega.
Svaki dan ovog 72-godišnjaka započinje ranim ustajanjem i pješačenjem od naselja Buća Potok u kojem živi do Centra "Safet Zajko" u Nedžarićima gdje je od 8 sati na atletskoj stazi.
Tamo svakodnevno prenosi svoje bogato iskustvo na druge atletičare, a teško da ti mladi ljudi mogu dobiti bolje savjete od bilo koga drugog.
"Rođen sam 3. oktobra 1951. godine u Pljevljima u Crnoj Gori. Atletikom sam se počeo baviti u svom gradu kao dječak na Sandžačkim igrama. U to doba iz škola su uzimali najtalentovanije atletičare među kojima sam bio i ja. Godina je bila 1968. kada sam na prvenstvu Crne Gore priredio veliko iznenađenje i pobijedio iskusnog Miletu Božovića na opšte iznenađenje svih. Sjećam se da me publika nakon trke na rukama iznijela sa staze skandirajući mi", prisjeća se Kondo.
Dvije godine kasnije, otišao je na služenje vojnog roka, odnosno ratne mornarice u Puli gdje je učestvovao u vojnim takmičenjima na kojima nastavio da bilježi sjajne rezultate koji nisu prošli nezapaženo. Atletski klub Crvena zvezda zvala ga je u svoje redove, ali životni putevi ga nisu odveli tamo.
S obzirom na svoje godine i pogoršano zdravstveno stanje uslijed kojeg je doživio manji moždani i srčani udar, posljednjih godina striktno mu je zabranjeno bilo kakvo bavljenje atletikom.
Međutim, kaže bi ovog momenta bio spreman da ponovo trči atletskim stazama. Stoga svoje znanje sada nesebično prenosi na mlađe generacije.
"Na njih pokušavam prenijeti taj pobjednički mentalitet. Uvijek im govorim da nije loše biti peti, treći ili drugi, ali najbolje je biti prvi. Uvijek sam se tim vodio kako kroz sport tako i kroz život. Mene je to spašavalo", poručuje veliki trener.
Malo ljudi zna da je Sead Kondo osim u maratonu, rekorder Bosne i Hercegovine i na trci od 10 hiljada metara.
Rekordno vrijeme bh. maratona istrčao je u gradu Karl Marx Stadtu (današnjem Chemnitzu) u bivšoj Istočnoj Njemačkoj. Tu rutu je istrčao 2. maja 1975. godine u vremenu 2:15:54, a zanimljivo da je vrijeme svjetskog rekorda u tom trenutku iznosilo 2:09:12.
"Moram priznati da mi ostaje žal za tom trkom u kojoj sam završio kao peti. Platio sam danak neiskustvu jer sam zadnjih 200 metara bio drugoplasirani, ali su neki zreliji takmičari uspjeli da me prestignu u samom finišu. Utiska sam da sam mogao zabilježiti i još bolje vrijeme, ali šta je tu je. Mislim da sam imao bolje vrijeme 'u nogama' što bi rekli mi u atletici", govori Kondo koji ne može da shvati kako je i dalje njegovo vrijeme rekord BiH.
"Iskreno nije mi jasno zbog čega. Prošle su tolike godine, a moj rezultat je i dalje tu. Današnji trkači imaju neuporedivo bolje uslove za rad i trening. Da li ne mogu ili jednostavno nisu sposobni za to nije mi jasno. I ja sam čovjek od krvi i mesa kao i svi. Ja nikad nisam bio nešto pretjerano talentovan. Šta znači talenat? Na drugim prugama on igra perifernu ulogu, osnovno je rad i trening. Da se ne lažemo i genetika je jako bitna u svemu", poruka je slavnog trenera.
Od današnjih bosanskohercegovačkih atletičara izdvaja Uroša Gutića i Emira Hastora.
"Što se tiče maratona mislim da je Uroš daleko naš najbolji atletičar. Ne hvali se i samo radi na sebi, a taj rad će kad tad doći do izražaja. Isto mislim i o sjajnom Hastoru i velika sam im podrška u ovome što rade", govori Kondo koji nam je za kraj ispričao jednu zanimljivu anegdotu iz svoje karijere.
"Godine 1974. sam pobijedio na jednoj trci na kojoj sam na poklon dobio ukrasnu vaznu. Mlađe generacije se na to mogu samo nasmijati, ali vrijeme je bilo tako. U atletici se niko nije opario, sem vrhunskih sportista i to u ovom stoljeću na najvećim takmičenjima", dodaje Kondo.
