Iako još uvijek ima nade, pred izabranicima Bilala Šumana je skoro pa nemoguća misija.
Luksemburg, Bugarska, Velika Britanija, Irska, Kipar, Gruzija, Azerbejdžan, Malta, Belgija, Grčka, Farska Ostrva... zemlje su koje se neće kvalifikovati na Evropsko prvenstvo. Objektivno gledano, rukomet je u nabrojanim zemljama na sportskim i društvenim marginama, takoreći na amaterskom nivou.
One se neće naći na kontinentalnom prvenstvu na kojem će učestvovati čak 24 od 44 zemlje koje imaju rukometnu reprezentaciju. Među njima bi se moglo naći i ime Bosne i Hercegovine.
Zašto smo došli u ovu situaciju?
Kako su se naši rukometaši doveli u situaciju da iz preostale tri utakmice - dvomeča s Austrijom i duela protiv Njemačke kod kuće, moraju upisati najmanje tri boda kako bi se plasirali na Evropsko prvenstvo vrlo je lako objasniti.
Nakon prvog kola u kojem su naši momci otišli u Njemačku desetkovani koronavirusom i ostavili srce na terenu, cjelokupna bosanskohercegovačka javnost je, i pored poraza (25:21), po ko zna koji put bila ponosna na naše rukometaše. No, ono što su izabranici Bilala Šumana pokazali u proteklih pet dana u dvomeču protiv Estonije više liči na nogometne Zmajeve iz njihovih najneuspješnijih dana nego na jednu od rijetkih svijetlih tački bh. sporta tokom svih prethodnih godina.
Na naše rukometaše je cijela nacija bila ponosna i nakon plasmana na Svjetsko prvenstvo 2015. i Evropsko prvenstvo 2020., ali i nakon mnogobrojnih neuspješnih kvalifikacija i baraža. I stoga niko nema pravo biti ljut na njih, ali razočaran - e, to da.
Prespora igra, loše odluke na terenu i pored njega
Estonija je u posljednje četiri godine pobijedila samo dvije selekcije - Luksemburg i BiH. Od posljednjih 20 susreta zabilježila je 16 poraza i samo 4 pobjede - dvije protiv Luksemburga i dvije protiv BiH (28. oktobra 2017. i 6. januara 2021.).
Dakle, radi se o ispodprosječnoj reprezentaciji koja se nikad nije plasirala i, barem dok se Evropsko prvenstvo ne proširi na 36 ekipa, u skorijoj budućnosti neće plasirati na veliko takmičenje.
No, mi smo se s takvom selekcijom, još dodatno oslabljenom neigranjem tri najbolja igrača, namučili u oba susreta i to isključivo zahvaljujući našoj igri. Ili "igri".
Nakon prvog poluvremena u Estoniji imali smo plus tri i trebalo je samo rutinski završiti utakmicu, no to se nije desilo. U drugom poluvremenu su naši igrači dali samo sedam golova i izgledali su izgubljeno na terenu. Donekle se opravdanje može tražiti i u torturi kroz koju su prošli prije meča, no pravi karakter sve velike reprezentacije pokažu baš u takvim trenucima.
Nakon poraza od tri gola razlike u revanšu u Bugojnu se činilo da smo naučili lekciju. No, ponovo nas je dočekao arhaičan rukomet, prespor tok lopte, skoro pa nepostojeći kontranapadi... Ukratko, sve ono što nije moderni rukomet. Srećom po naš tim, Estonci su bili još gori pa smo u jednom trenutku otišli i na plus pet, no onda smo za samo pet minuta sve dobro uprskali amaterskim greškama selektora i igrača.
Estonci su radili isto ono što su radili i u prvom meču, igrali su napade bez golmana i time riskirali da primaju golove na prazan gol nakon izgubljene lopte. No, naši igrači su čak tri puta promašili prazan gol, što se profesionalnim igračima ne smije dešavati. Naravno, nakon toga više nisu ni imali hrabrosti pokušavati, a Estonci su nastavili eksploatisati prednost igrača više u napadu.
Naravno, našim igračima nije pomoglo ni to što je selektor, za razliku od utakmice u Estoniji, ovaj put na vrijeme zvao time-oute, no savjeti tipa "Pucaj Dino sa 10 metara, hajmo, hajde" im i nisu bili od neke koristi.
U posljednju minutu utakmice ušli smo s tri gola prednosti, što nam je odgovaralo u tom trenutku i svaka reprezentacija bi "trošila vrijeme" kako ne bi protivniku ostavila priliku za gol. No, naši igrači su nakon samo 15-ak sekundi krenuli u napad i srećom smo dobili sedmerac.
No, kada ga je Perić promašio jedino logično i pravedno je bilo da primimo gol. Ne baš u posljednjoj sekundi i to nakon Burićeve odbrane, ali i pasivnost naših igrača koji su samo nijemo posmatrali gdje se lopta odbija nakon intervencije našeg najboljeg igrača je savršeno oslikala trenutak u kojem se bh. rukomet nalazi.
Neodlazak na EP može biti i dobar
Posljednji alarm je upaljen ali, barem teoretski, još ništa nije izgubljeno. Možda se igrači konačno "probude" i zaigraju kako mogu u dva meča protiv Austrije, možda selektor konačno shvati da se ne može na spisak staviti po jedno krilo i pet lijevih bekova, možda nas i sreća konačno pogleda...
A možda i neuspjeh i neodlazak na Evropsko prvenstvo budu dobri. Možda nakon toga selektor Šuman konačno ispuni obećanje koje je dao 2016. godine kada je najavio smjenu generacija. Jer, zaista ne treba našim veteranima koji su ostavljali srce na terenu da ih pamtimo po ovim lošim partijama na kraju karijere. Muhamed Toromanović je to shvatio i povukao se kao gospodin.
