Priču prenosimo u punom obliku i bez bilo kakvih promjena:
“Mi! Ovakvi, kakvi smo, tada puno bolji nego danas, na Svjetskom prvenstvu. Idila. Trening na plaži. Zastave Bosne i Hercegovine na svakom koraku, i to na drugoj strani svijeta. O nama priča cijela planeta. Ne zbog ratova, korumpiranih političara. Pričaju o maloj zemlji u kojoj se igra dobar fudbal. Debitanti smo na velikom takmičenju. Za šest dana u Rio de Janeiru na kultnoj ”Marakani” igramo protiv velike Argentine, predvođene najboljim svih vremena – Lionelom Messijem.
Trening je završio. Dok igrači laganim korakom kreću ka svom obližnjem hotelu, koji na obali Atlantskog okeana izgleda kao iz najljepših snova, spremam stvari i krećem ka svom ”brazilskom domu” (spavao bih danas i u faveli samo da se to vrijeme ponovi). Obratio mi se tada selektor Safet Sušić:
”Bakire, haj’mo proštetati ako imaš vremena”.
Ja: OK, samo ne mogu dugo, moram poslati izvještaj, slike.
Selektor Sušić: Ma, kratko ću, pa ti idi radi. Mogli ste napraviti dobru priču i slike s plaže, fine. Malo smo ovo, da razbijemo monotoniju, zbog atmosfere.
(krenusmo, korak po korak duž kilometarske pješćane plaže)
Ja: Šta je bilo selektore?
Selektor Sušić: Ništa, htio sam te pitati, šta misliš o svemu ovome, mi na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, i tako…
Ja: Neponovljivo. Prvi put, pa Brazil, Marakana, Rio, Argentina. Super promocija za zemlju. Ljudi su dole napokon sretni, barem zbog fudbala. Neka nada, poslije svega. Samo da nas…
Selektor Sušić: Šta, samo da nas?
Ja: Ako nas Argentinci naguraju. Prva nam je utakmica na mundijalima. To će biti historija. Bilo bi loše.
Selektor Sušić: Neće. Nema šanse. Neće nas nagurati. Ne brini. Sigurno.
Ja: Mislite, da možemo…
Selektor Sušić: Normalno da možemo. Borit ćemo se. Favoriti su, ali neće nas sigurno razbiti. Nema šanse, kada ti kažem. Nismo ni mi.
Ja: Šta?
Selektor Sušić (nasmijao se): Mačji kašalj, bolan, vidi nas. U Brazilu smo na Svjetskom prvenstvu.
Ja: Izvinite, šta ste ste mi htjeli reći? Šta Vi mislite o ovome?
Selektor Sušić: Isto što i ti. Uživam u ovim trenucima. Radim i razmišljam puno.
Ja: O čemu najviše?
Selektor Sušić: O ovome što sam ti htio reći, ali te molim da to ne ide u javnost. Napiši ako hoćeš jednog dana kada sve ovo bude davno, prođe… Sada nije umjesno. Ljudi kod nas žive za ove utakmice, kao i mi ovdje. Vidi samo koliko je naših finih ljudi došlo ovdje da nas bodri. Radujemo se, napokon.
Ja: Dogovoreno. Kažite selektore.
Selektor Sušić: Puno stvari ne štima svugdje oko nas, ali smo uspjeli. Vidi gdje smo nas dvojica sada, gdje je reprezentacija, šta ljudi sada pričaju o Bosni i Hercegovini. Takav je život i ne može biti sve idealno. Misliš li da griješim puno?
Ja: Ne mislim. Kako kažete, tu smo, kada se podvuče crta – uspjeli smo. Rekli ste i Vi, ne može sve biti idealno niti u jednom poslu. Mome, vašem, drugima. Znamo se i nekada malo neslagati. Nadam se da mi ne uzimate za zlo. Ne mislimo uvijek isto, moj posao je…
Selektor Sušić: Tvoj posao je dobar, plemenit i to to radiš pošteno (ovo mi je jedan od dražih komplimenata u 23-godišnjoj karijeri, op.a.). Zato sam te i zvao i htio te pitati, šta misliš, kada ćemo opet igrati na Mundijalu?
Ja: Za četiri godine u Rusiji. Možda. Trebali bi. Mogli bi, imamo dobru, korektnu ekipu. I neki mladi dolaze.
Selektor Sušić: Nadam se. Ti to srcem i razumijem te, ali treba biti realan. Osu’će se ekipa. Imamo i ovih starih, prolazi njihovo. Mladi, neki su malo i drski i nije im ponašanje za reprezentaciju. Bakire, puno će vremena proći dok opet zaigramo na velikom takmičenju. Puno se toga mora složiti, puno toga istrpiti, progutati. Nama se sada složilo. Zapamti šta ti kažem, pitanje je kada ćemo opet. Jer ovo treba i zaslužiti. Eto, to je to, o tome puno razmišljam. To sam ti htio reći.
Ja: Da, ali?
Selektor Sušić: Nema ali, neće nas nagurati Argentinci (opet kroz smijeh).
Ja: Zamislite pobijedimo. Cijela Bosna i Hercegovina i Brazil bi slavili, naša balkanska netrpeljivost je mila majka, kako se ovi ne vole. Ustvari, Brazil bi cijeli slavio, a kod nas dole možda i ne svi u državi.
Selektor Sušić: Ti odmah da pobijedimo Messija i Argentinu. Možda ćemo. I ovo što si sada spomenuo, ko će dole slaviti, može biti jedan od razloga. Kažem ti, proći će puno vremena da opet idemo na veliko takmičenje i ovo moramo znati cijeniti, sada i nekada. Htio sam ti ovo reći, a ti to napiši za pet, deset, 20 godine. Nekada kada budeš sretan zbog uspjeha reprezentacije, kada se plasiramo na neko takmičenje ili kada osjetiš da treba. Sjeti se. Memoriši negdje ovu našu priču i šetnju.
Ja: OK, selektore. Vidimo se. Zdravo.
Selektor Sušić: Vidimo se. Zdravo. I molim te još jednom nemoj ovo danas.
(I nisam do danas. Održao sam obećanje. Prošlo je puno vremena. Koliko će još proći…)
