Preko 20 godina je uspješno obavljao posao sekretara u SSRI Cazin, a 10 godina je bio predsjednik SSRI USK-a. Svojim dvodecenijskim radom dao je puni doprinos napretku pomenutih saveza, a uložio je i puno truda u unapređenju ostalih općinskih i gradskih Saveza za sport i rekreaciju invalida u kantonu.
- „Za svoj rad dosad sam zaista dobio veliki broj priznanja i to ne samo u invalidnom, već i validnom sportu. Iznenadio me je poziv ljudi iz Sarajeva da dođem po priznanje, s obzirom da već 6 mjeseci ne obavljam nikakve funkcije, kada je invalidni sport u pitanju. Ipak, ljudi su prepoznali moj rad u protekloj godini i ja sam im zahvalan na tome. Puno sam dao sebe u sport osoba sa invaliditetom i ljudi znaju šta sam sve uradio i kakvi su rezultati bili proteklih godina, što potvrđuje i ovo priznanja“, rekao je Mirsad Nuhanović, dugogodišnji sportski radnik iz Cazina.
Nuhanović se u prijeratnom periodu amaterski bavio sportom kojeg je zavolio, a rat je prekinuo i njegove snove o većim sportskim uspjesima. Ranjavan je više puta i postao je ratni vojni invalid.
- „Po završetku rata sa određenim ljudima sam dao doprinos u formiranju invalidnog sporta, prvo na kantonu, a zatim i po općinama. U Cazinu smo 1998. godine formirali SSRI i on je bio jedan od najjačih u kantonu. Veliki doprinos u razvoju invalidnog i validnog sporta tada je dao Nurija Nurko Kličić, koji je bio osnivač i predsjednik SSRI Cazin sve do njegove smrti 2004. godine. Za mene je najveći uspjeh bilo dovesti invalida iz kuće ili iz kafane na sportske terene, što smo uz naporan rad uspjeli. Ti ljudi su kasnije postigli sjajne rezultate za cazinski i kantonalni invalidni sport , a svi općinski savezi su bili zadovoljni našim radom i rezultatima. Kruna mog rada bila je 2014. godine, kada sam zajedno sa ljudima iz Federacije i RS –a, te Državnog nivoa, učestvovao u formiranju Paraolimpijskog komiteta“ , naglasio je Nuhanović.
Evidentno je da je bavljenje sportom dobro došlo mnogim invalidima da lakše prebrode određene poslijeratne poteškoće. Već šest mjeseci ovaj sportski radnik i entuzijasta nije aktivan u cazinskom i kantonalnom invalidnom sportu, prije svega zbog porodičnih obaveza, ali i potrebe da se odmori od organizovanja i rukovođenja brojnim sportskim takmičenjima za invalidna lica. Ističe da je moguće da se kasnije ponovo vrati u invalidni sport, ali zasad o tome previše ne razmišlja.
