Već godinama Slobodan Jakovljević slovi za najboljeg štopera Premijer lige BiH. O 32-godišnjaku rođenom u Prištini se bez sumnje može govoriti i kao jednom od najboljih u historiji bh. prvenstva.
Na terenu djeluje oštro, britko i neustrašivo, ne štedi ni sebe ni protivnika, međutim van terena ostavlja potpuno drugi dojam. Reklo bi se istinski gospodin. Ljubazan, susretljiv, komunikativan, skroman. Reklo bi se istinski gospodin.
S Jakovljevićem smo razgovoarali o aktuelnoj situaciji u Zrinjskom, njegovoj karijeri, privatnom životu i raznim temama. Krenuli smo s dosadašnjim učinkom Plemića i onom što slijedi u narednom periodu.
"Početak sezone je bukvalno bio derbi za derbijem, igrali smo pet utakmica, pet derbija...Preostaje nam derbi protiv Veleža i da zaokružimo krug 'teških' utakmica. Za mene su sve utakmice iste i ne volim da ih razlikujem. Jer ne kaže se uzalud da se na 'malim' utakmicama dobija prvenstvo. Više-manje lijepo smo krenuli i tako trebamo nastaviti dalje u taku prvenstva.
"Utakmice koju su već dobijene su najteže, čitava javnost i svi oko kluba su upisali tri boda protiv Posušja koje se u datom trenutku pokazalo kao dobar protivnik. Imali smo inicijativu, ali lopta nije htjela u gol. Ne smatram neuspjeh jer je svaki bod značajan."
"Pred nama je prva sljedeća utakmica. To je Leotar. Trebamo biti fokusirani na to. Imamo tri dana da se pripremimo. Derbi utakmica, puna naboja znamo šta znači njima, šta nama. Prestiž u gradu, prestiž u bh. ligi. Jako teška i zahtjevna utakmica kada pogledamo šta je Velež uradio u posljednja tri, četiri mjeseca. Izbacili su neke ozbiljne protivnike, mi nažalost nismo igrali Evropu, sama utakmica će pokazati ko će biti bolji."
U BiH igra šest godina. Prva destinacija mu je bio Radnik. U Bijeljini se zadržao godinu, a pod Bijeli brijeg je stigao 2016. godine i ovomu je šesta sezona u mostarskom timu.
"Kada sam došao u BiH, došao sam u Radnik iz Bijeljine, ostvarili smo historijski uspjeh osvajanjem Kupa. Onda je stigla ponuda iz Zrinjskog, oni su tada osvojili prvenstvo i rado sam prihvatio poziv. Znao sam u kakav klub zadržati. Nisam razmišljao da li ću se dugo zadržati. Ovje sam već šestu godinu i stvarno mi je lijepo. Nadam se da ću još dugi niz godina ostati u mom voljenom klubu."
Mogao je otići, ali to još uvijek nije uradio...Otkrio nam je i zašto.
"Bilo je ponuda, bilo je iskušenja pogotovo nakon prve ili druge sezone kada su osvojene titule. Stizale su ponude, ali sve te ponude su bile nešto slično ili približno ugovoru kojeg imam u Zrinjskom, pa nisam previše razmišljao. Ovdje mi je stvarno lijepo, stvorio sam krug prijatelja, Uprava i stručni štab su mi pružili određenu podršku, zahvalan sam im na svemu tome. Ne želim da se bilo kome dodvorim, ali ovo je moj klub."
Možda mu Zrinjski bude i posljednji klub u karijeri.
"Što da ne? Bez lažne skromnosti. Ovo je jedan od najvećih klubova u BiH. Sigurno bi bila čast i ako budem pružao partije kao do sada što da se ne oprostim u ambijetu i okruženju koje volim."
Promijenio je niz vrhunskih partenera u posljednoj liniji. Jasmin Bogdanović, Neven Lašto, Daniel Graovac, Tomislav Barbarić. Izdvojio je sadašnjeg saigrača, Hrvoju Baršića.
"Svi igrači su nosili određeni kvalitet, ali iskreno s Barišićem se najbolje poznajem. To je moj prijatelj i brat. S njim se družim i u privatnom životu. Treća godina da ćemo igrati zajedno. S njim mi je najbolje igrati. Poznajemo se kao da smo povezani nevidljivom pupčanom brzom."
Prešli smo i na trenere s kojim je sarađivao od svog dolaska.
"Svaki trener je imao nešto svoje. Ako pođemo od Bake, bio je tu Vukas, Miše, Marinović, Žižović i sada Jakirović kojeg smatram jako ozbiljnim trenerom. Svi su donijeli neke novine u moj fudbalski život i od svakog sam mogao ponešto naučiti. Baka i Žižović su fudbalska imena, dok Jakirović ima iskustvo vođenja Gorice i Maribora. Znamo šta je napravio s Goricom. Čast mi je i zadovoljstvo raditi s njim."
Zrinjski je u proteklih nekoliko mjeseci promijenio transfer politiku. Stiglo je niz nepoznatih igrača za bh. javnost, dok je promovisano i niz omladinaca.
"Kad sam ja došao u klub prije šest godina u datom trenutku nije bilo poznatih imena, ja sam došao iz Radnika, Momčilo Mrkajić, Miloš Filipović, dolazili su iz klubova koji su igrali iz Premijer lige, iz Viteza, Drine... Stvorila se ekipa od anonimnih igrača, ali opet je tu bilo dobrih i zvučnih imena i ne smijem njihov renome da umanjujem, ali prvije dvije-tri godine kad smo osvajali titule nisu igrala imena, već momci željni dokazivanja. Sadašnjom promjenom sistema, za sada je dobro. Nadam se da će tako ostati u narednom periodu."
Jakovljević je autoritet u svlačionici zajedno sa Damirom Zlomislićem i Nemanjom Bilbijom, ali kako kaže više mu je namjera da bude primjer, a ne šef.
"Ne volim da kažem da se osjećam kao šef, možda i lider zvuči grubo... Nastojim da svojim primjerom pokažem mladim igračima i klincima iz naše omladinske škole. Samo se tako može naprijed, a pričom ne. Ako ne vide kakav sam ja na terenu, onda to nije to. Samo djelima čovjek može da pokaže kakav je igrač."
Nema sumnje protiv koga je najteže igrati. U pitanju je sasvim očekivano, Mersudin Ahmetović.
Nemanja Bilbija je izvrstan napada, ne moram trošiti riječi. Svakim danom se s njim nademečem i učim kako da čuvam prostor. Ali nekog moram da izdvojim Merso je broj 1 napadač. Ima dobru tehniku, 'nju' za gol, brz je, stvarno opasan napadač. Tu je sada Sulejman Krpić ili Vojo Ubiparip, dolaze i mlađe generacije, ima dobrih napadača."
Dueli sa Ahmetovićem mogu poprimiti i epitet epskih, barem kada je u pitanju Premijer liga. Iako se na terenu ne maze, van terena imaju itekako dobar odnos.
"Ne mogu da kažem da sam s Mersom u prijateljskim odnosima, ali znam da kada se on provrijedio i kad sam ja imao potres mozga, čujemo se, javimo se jedan drugom. Ne čujemo se često, ali imamo respekt jedan prema drugom. Na terenu ne poznaješ svog rođenog brata, ali to sve je u granicama normale i granicama nadmetanja. Tu se vodi rovovska bitka, izvan toga je ruca ruci, baš nadmetanje, to neko viteštvo što bi rekli."
Slobodan ima i brata blizanca Ivana. Igrali su jedno vrijeme zajedno u Radniku...
"Od malena je bilo tog takmičarskog duha. Ja sam iz Prištine. Tu je bila željeznička pruga i do kuće nam je 100 metara. Kada bi se završilo druženje s drugarima, stali bi ispred pruge i trkali se do kuće, to je bio neki rivalitet."
"Igrao je sa mnom u Radniku, igrao je u Zvijezdi iz Gradačca, ima oko 100 nastupa u Premijer ligi, onda je otišao u Albaniju gdje je povrijedio koljeno, nije mogao igarti dvije godine... Nakon tri godine se vratio iz fudbalske penzije i sada igra u Vuteks Slogi iz Vukovara. Otišao je na poziv mog kuma i sada igra tamo radi svoj gušta."
Kako kaže sve dok ga vode emocije nema namjeru okačiti kopačke o klin.
"Da li se taj karakter u meni gradio godinama, da li je to prešlo od mog tate koji je također bio fudbaler... Možda je to nešto nasljedno. Vode me emocije. Čim se to ugasi u meni, prestat ću da igram fudbal. Nebitno u Zrinjskom ili nekom drugom klubu. Stvarno nije da se nekom dodvoravam, ali hvala svim Mostarcima koji su to prepoznali. Hvala im za sve što su uradili, ne znam da li ću im se ikad uspjeti odužiti."
Itekako je zadovoljan dosadašnjom karijerom jer je ispunio svoje lične ambicije.
"Svaki igrač ima nešto zbog čega žali, ne mogu se sjetiti nekog trenutka... Ali ako me pitate da li žalim što nisam igrao za neki veći klub ili u nekoj jačoj ligi, iskreno ne žalim. Išao sam stepenicu po stepenicu kao klinac u Novom Sadu sam bio u pozajmicama u četvrtoj ili petoj ligi. Uvijek sam imao u sebi da ću igrati prvu ligu, tako da sam ostvario neku ličnu ambiciju. Igram u jednom od najboljih klubova u BiH. Osvojio sam titulu, kada se to sve uzme nemam zbog čega biti nezadovoljan ili nezahvalan."
Jakovljević nam je kazao da u slobodno vrijeme voli da pogleda dobar film ili pročita knjigu što mu je bilo nepojmljivo dok je bio u djetinjstvu. Sada je i vjerni navijač Manchester Uniteda povratkom Cristiana Ronalda kojeg smatra svojom fudbalska vodiljom i primjerom kako treba da se ponaša neki profesionalac.
