U gradu koji se prepoznavao po Starom mostu, Neretvi, Aleksi Šantiću, Partizanskom spomeniku i Rođenim priloška oznaka za način “nemoguće” nema trajan značaj. Lijepa i prkosna riječ Mostaraca, nalik gradu kakav je bio kroz dugu i dostojanstvenu istoriju, nije uvijek bila prva. Ali jeste posljednja, piše Tacno.net.
Po dolasku u Mostar početkom 60-tih stanovah u Rudarskoj 19 preko puta mrtvare, a primi me raja iz Radićeve ulice koja hita pod Bijeli brijeg. Braća Aco i Maga, Ćita i Sifla, Enver i Jusa, Tuš i Šoja, Ćela i Marin, Mišo Pišta, Čop, Lija, Iva Ćavar, Husa, Rafa, Berta, Aka, Kisa, Ale, Zijo Sefić, Roko Markovina, Hamza Kulje, Beli Puvača, i on s dva brata; puno braće bilo… Sestre Mirjana i Vera Komljenović, Jadranka i Mirela Smoljan, Vesna Dragović i Vesna Sefić… Sem Ace, Roka i Marina dječacima škola nije nešto išla, djevojčice su bile odlikašice. Lijepe i stidljive, s muškim se nisu družile. Taman posla da igraju poker iza solitera u gradnji, ljeti u hladu pećine kraj Neretve pod Silosom pa po povratku svratimo u kafanicu Crne ulice i dobitnik časti, noću haramo kajsije u Velagića bašti koju je kasnije posjekla i presjekla Avenija…
Raja iz Radićeve bijahu druželjubiva a neobična. Ale Misirlija je preplivavao divlju Neretvu u pravoj liniji, Iva bio duhovita liska, Maga čarobnjak na trošnoj gitari iz koje Segovia ne bi mogao izvući tri pristojna akorda, Roko najbolji đak generacije, Tuš i Šoja kočijašili očevom zapregom, a svi su pikali fudbal. Uzori su im bili Muhamed Mujić i Ivica Ćurković. Muhamed nije svraćao u Radićevu, često se u lijepa predvečerja, prije i poslije utakmica, pred Peškinom kućom na Rondou družio s Ćonom Miladinom, rajom z Drapšinove, Liske, Pothuma a Ivica redovno s “domcima”, najrađe s Milanom Stuparom i rajom iz Đačkog Doma “Dule Mučibabić” u Radićevoj koji su, uglavnom, bila ratna siročad. Ivica je prvi stao među prvotimske stative Rođenih, za njiim, sa 11 godina Enver Marić je derao kožu s laktova i koljena na šljaci starog Veležovog, kasnije Lokomotivinog, pa Jadranko Topić kojeg su iz nekog razloga zvali Ćela. Ivica je bio odmjeren, Mara umiljato drag i tih a Ćela drčan i zajedljiv. Uz fudbal, jedno vrijeme je pjevao solo na domskim igrankama: “O, o Rozi…” a 90-tih je pomišao pisme, dalo mu se i prije al’ ga nismo uzimali zaozbiljno…
Zbog raje iz Radićeve postao sam odan Veležovac. Prvo sam bio promukla publika, s početka 70-tih za Slobodu sačinih prvi zapis ispod Bijelog Brijega, zatim za Radio Mostar, Sarajevo a kad mi se maliganski nafajtani drugar, reporter Mirko Kamenjašević zapije kod Gojka u nekoliko navrata direktno prenosih tekme za Radio Sarajevo, što me nije išlo. Išlo me kao dopisnika lista YU Lutrije Eho, kasnije beogradskog Sporta, povremenim reportažama za TVSA, uvodnom tekstu za Veležovu monografiju zašto me Klub uz neki okrugao jubilej častio Zlatnom plaketom, a kad sam ih s Kemalom Montenom, Indeksima i Željom Samardžićem darovao himnom, Neđa Babović i ona njegova muzikalna raja uzvratila su mi svevremenom potvrdom da sam jedan od njih. Ovjerili su mi stanarsko pravo u svom gradu, učinili me ponosnim i srećnim.
Mostar ima dva Veleža. Planinu, visoko, u nebu, i Fudbalski klub do sramnog rata 1992. oči u oči s vrhom planine, a poslije i nisko, u Drugoj ligi. Planina nije bila nikad ni više ni niže, Klub, opet, nikad niže od ulaska u Prvu Yu ligu 1952. Planini je suđeno da ostane tu gdje jeste, Klubu je pravda da se vrati tamo gdje je bio. Na tome se, saznavah s daljine, nastojalo s puno zanosa i ljubavi, a s malo para. Zanosa i ljubavi Klubu nikad nije falilo, a para nikad nije bilo previše. Osnovao ga je kokuzan mostarski proleterijat prazna džepa, a puna srca. Jedino čime nisu oskudjevali bili su momci na terenu i publika okolo. Utakmice su bile velike, praznične sofre za kojim se gostio čitav grad. Zbog tog porodičnog odnosa zvali su ih Rođeni…
Volio sam, podjednako, i planinu i Klub. I na vrh planine i na utakmice odlazih kombinovano. S dragošću i po dužnosti. Tim redom. Nafaku zarađivah na TVSA. Na vrhu Veleži imali smo tv relej. Tamo su radili fini momci i uvijek su dočekivali dobrom rakijom i ukusnim grahom. Kroz prozore releja, za lijepa vremena, vidio se vrh Lovćena na istoku, caklio Jadran na jugu, a snježni vrhovi Prenja na sjeveru. S jedne strane, u dolini, gizdao Mostar, s druge, okruženo tamnim šumama, ćućorilo Nevesinje… Dokle oko dopire, i još dalje, bila je moja zemlja. Meni najdraža, pjevao je Kaštelan, u čitankama…
Na utakmice sam odlazio prvo kao navijač. Potom novinar. Momci na terenu su znali posao. Radili su ga majstorski i sa jednim posebnim, osunčanim šarmom. Bilo je više od igre. Liskalo se loptom pod Bijelim brijegom. A publika je bila vesela, muzikalna i duhovita… Na vrhu Veleži posljednji put bijah nešto pred rat. Za prvog poratnog, ljetnjeg dolaska u Mostar vidjeh da je relej još gore, valjda nova tv raja papa ukusan grah i pijucka dobru rakiju, a u objektiv ulaze isti vrhovi Lovćena i Prenja; isti Jadran, Mostar, Nevesinje… Ali to je sada pogled s jedne granice na dva inostranstva i raspolućenu BiH. Po vrhu planine gmiže nevidljiva granica. Gola, mostarska strana je u Federacij BiH. Već dolje, u podnožju, ta je Federacija papirnata. Pošumljena, nevesinjska strana je u Republici Srpskoj. Ta je Republika, takođe, papirnata. I neprirodna.
Nikad više moja noga neće kročiti na vrh Veleži.
A na utakmice sam prestao ići, davno. Nakon gostovanja Sarajeva. Velež je bio u punoj formi. Sarajevo nije. Rezultat je bio 2:2. Izdiktirah Sportu izvještaj. Umjesto stalnog nadnaslova Prvenstveni, jedva ubjedih Mišu Vasiljevića, urednika, da stavi Prijateljski fudbalski susret. Rekoh da je utakmica namještena. Da samo dvostruki Veležov strijelac, Vladić, nije znao. Da je publika izviždala ljubimce. Zovu me iz Komiteta. Javlja se Ismet Kreso, koji tad živi i radi kao sekretar Branka Mikulića u Sarajevu, a svakog vikenda je na utakmici, u Mostaru. Ismu sam neobično poštovao i volio. Bio sam njegova mala raja.
– Kakve ti to, furdo, utakmice namještaš po novinama?
– Ništa ja nisam namještao, nego napisao šta je bilo. Neću da me šest hiljada Mostaraca haka po čaršiji… Miješa li se to, Ismete, Partija u fudbal?
– E, da znaš da miješamo.
– E, da i ti znaš, da ću pero prije zamočiti u govno, nego u fudbal.
Skreše mi nešto, spusti slušalicu. Nazovem Sport i dam otkaz. Godinu kasnije Ismet mi objašnjava da je sve urađeno iz zavičajnih, bh razloga. Igrano za banjalučki Borac. Da bi ostao u Prvoj ligi, Rođeni mu doturili spasonosni pojas – bod preko Sarajeva. Veli da svi drugi to, i još gore, rade. Da zato Velež ne može uzeti prvenstvo. Govorio mi istinu, Ismet, kasno. A te jeseni, u znak zahvalnosti, pokrljali ih Krajišnici u Banja Luci. Kulju i, čini mi se Pecelja, iznijeli sa terena. Bilo je to vrijeme kad je Velež vodio Sula s klupe, a BMV na terenu. Samo je Sulejman Rebac, ljudina s raspjevanim srcem štiglića, mogao iznjedriti takav Velež i takav BMV.
– Tu skraćenicu BMV ja tumačim kao Budući Mostarski Val – govorio mi Mladen Delić, neobično drag čovjek a ponajbolji Yu tv komentator.
Taj Budući Mostarski Val su bili svi na terenu, na klupi, na tribinama. Tada i od hlada one drače kraj Sjevernog logora gdje su klub ilegalno osnovali Gojko Vuković i drugari zvizdan ljeta 1922.
– Svaka generacija Veleža je imala vanserijske fudbalere. To je fudbal bez kalkulacija, bez osiromašenja. I to je razlog da se pod Bijelim brijegom rađaju fudbaleri kao Bajević, Marić i Vladić. Ili u moje vreme Mujić, Rebac, Zelenika – govorio mi Miloš Milutinović između dvije ponoćne partije šaha u Ruži.
– Gubio si protiv njih – zadjevam ga.
– Nisam ja gubio. Niko nije izgubio. Samo je fudbal pobedio – govorio je.
Gostuje Hajduk. U kabinu Sporta, na dnu lože, nagurali se urednici Sporta Todor Bulja, Miša Vasiljević, Zdravko Čolić i dopisnik iz Mostara.
– Ovakvu igru – zaključio je na kraju jedan od najvrsnijih Yu znalaca loptanja, Toša Bulja – ja u karijeri nisam video. Ovo što su momci, posebno Vladić, odigrali danas, ovo se na našim terenima nije odigralo. Ovakav Hajduk pobediti s 5:0 ne bi ni reprezentacija Brazila.
Na poluvremenu, dok se iz svlačionice uz Mehin golubinjak vraćaju na teren, pitah Kulju šta je ono govorio Holceru kad ga je faulirao?
– Rekao sam mu, druže Holcer, udariš li me još jednom po članjcima, taliznut ću ti je između noga pa ćeš biti smiješan među rajom.
Zdravko Čolić nije govorio ništa. Promukao. Zvao Dubrovnik, otkazao rasprodat koncert. Feštali smo kod mene, u Eksperimentu. A preko čitave strane u “Sportu” razvalio sam naslov: “DOĐITE NAM 0 : PET” što je raja Neđe Babovića skandirala na kraju.
Koliko momke na terenu, klupi i tribinama, volih Sulu Rebca. Velež BMV-a i mog vremena njegovo su čedo. Puno bih čovjekoliko lijepog o Suli mogao zapisati, a opredjeljujem se za oktobar 1974. u Moskvi, susret sa Spartakom u Kupu UEFA. Smješteni smo u hotel Rasija, ogroman. Još u Mostaru s predstavnicima Spartaka koji su došli da vide Rođene pa im u slobodno vrijeme bijah domaćin, dogovorih šta ćemo posjetiti. Dan pred odlazak u čuveni moskovski cirkus dolaze da kažu kako se cirkus renovira ali, vele s puno ponosa, Ministarstvo sporta SSSR-a je uspjelo isposlovati Veležu tretman “državne delegacije”, vodiće nas na premijeru baleta Labuđe jezero što je u prestonici kulturni događaj godine. Dok prevodim Suli i Kemi, momci slušaju a Kulje kaže:
– Druže treneru, ja to ne mogu gledati.
– Što? – pita Sula.
– Uvijek me glava zaboli.
– A kad si gledao?
– Nisam nikad, ali znam.
Bracuka Glavović, još par njih, ni oni ne bi, glavobolja, šta li?
– Idete svi, ja ću ostati da razradim taktiku – zaključi Sula.
Išli smo. Pred početak u Dvoranu s Kolonami u Kremlju, 5.500 sjedišta, ulazi Brežnjev u pratnji Vijetnamke čijeg se imena ne sjećam, prepoznah joj lik jer je bila glavni pregovarač na mirovnim u Parizu… Po povratku u hotel zateknem Sulu s 15-estak ruskih generala, admirala; imali godišnji sastanak. Uspješno je “razradio taktiku”, a kako me viđe govori:
– Gde si, bre, Mišo?
Sve mi jasno. Kad je “veseo”, Sula okrene ekavski. A od vrata do pojasa okićen je najvišim vojnim odlikovanjima SSSR-a. Ima ih taman k’o maršal Žukov na Crvenom trgu za parade nakon osvajanja Berlina juna 1945.
Pred utakmicu s Partizanom Sula mi daje izjavu. Objašnjava taktiku.
– Taktika je – veli – hajmo raja, igraj Kuje! (Vladića je uvijek zvao Kuje.)
Odazvao se Čorba. Odsolirao 1:0. Džemal Hadžiabdić je bio osica lavljeg srca. Sjećam se prvog nastupa na kojem čuva Džajića. Hoda uz liniju, uz najveću tadašnju fudbalsku Yu zvezdu, i nešto mu govori. Interesujem se poslije šta je govorio?
– Pitao sam ga: druže Džajiću, je ste li se Vi umorili?
Veležova Crvena Trojka, Džemal Hadžiabdić je još skupljao Džajine sličice iz čokoladica… Bio je dobar dječak, Čorba. Kad je otvorio kafe predložih Kemici Montenu, pa smo ga na sljedećem LP častili pjesmom “Kod crvene trojke.” Kad bih s Icom Voljevicom, drugarima odlazio u taj kafe ili kod Čorbe, u Zalik, govorismo:
– Idemo kod Crvene Trojke.
Bilo je to vrijeme kad veće časti, od Veležovog crvenog dresa, nije bilo. A nije uvijek bilo samo čast.
– Trebalo je imati hrabrosti pa pristupiti Veležu. Ja sam obukao dres 1935. Bio sam gimnazijalac. Dvaput sam dobijao jedinicu iz vladanja zbog tog dresa – sjećao se tihi, fini Mostarac a marljivi fudbalski poslenik, Leo Hrvić… Leo je jedan od momaka na fotosu uz ovaj tekst. Ne znam koji. Uz njega su Sule Gušanac, Bora Ćećez, Muhamed Hadžiomerović, Vojo Ivanišević, Šerif Husrefović, Savo Milović, Meha Trbonja… Davno, sjetno nagnut nad fotos, diktirao mi Heroj Meha imena živih i mrtvih. Fotos je pred susret s Borcem 1939. Sjećao se:
-Borac je bio što i Velež. Radnici, đaci, sirotinja; Skojevci… Prava raja. Mi smo jedni drugim išli radosni k’o ovaj moj Mili što se sprema na ekskurziju. Na terenu smo ratovali. Prije i poslije utakmice – družili. Na utakmici, uvali mi Niko Jurinčić đon. Znam da je rukovodilac SKOJ-a u Banja Luci al’ skrešem mu majku fašističku.
– Đe ćeš, bolan Meha, meni mater fašističku – žali se poslije.
– Jebi ga, Niko, omaklo se. Šta god me zaboli, fašizam je.
Godinu nakon što je nastao ovaj fotos uz tekst, Velež je zabranjen, a fašizam već godinu tenkovskim gusjenicama krvavo mljeo Evropu. Aprila 1941. rat je dopro i do Banja Luke i do Mostara. Momci s fotosa su otišli u partizane. Pod istom zvijezdom nastavili jurišati po lijevim i desnim krilima, probijati kroz centar, padati u odbrambenim prostorima rodnog zemljopisa…
Sedamdeset sedam Veležovaca je poginulo.
Sedam proglašeno Narodnim herojima.
Ukupno: 7 zauvijek prvih timova sa 7 kapitena.
Ubilježeni su na bijelom spomeniku, pred klupskim prostorijama, pod Bijelim brijegom. Ne znam jesu li mrtvi još tamo. Živi nisu. U sramno proljeće ‘93. oružani suci su im pokazali crveni karton. Oni su izbjeglice u sopstvenom gradu, s drugu stranu vode. Oni su beskućnici. Pod Brijegom im je okupiran stadion. Pod Veležom im je s amblema zguljena petokraka. Jedni su im opljačkali sadašnjost, drugi prošlost. Ono što nisu uspjeli batinaši Kraljevine, gostujući i domaći fašisti u Drugom svjetskom, uspjeli su demokratski izabrani nacionalni predstavnici u novom, domaćem ratu… Velež je, u svemu, imao i trun sreće. Osvješćen, uvažen rodoljub predlagao je poslije zla novo ime: Đerđelez. Kao prikladnije. Nije prošlo. Klub je sačuvao ime, grad obraz…
Dozvolite mi sada vremeplov da posegnem za dijelom zapisa o Rođenim iz 2004. Kad su se Veležu vratili njegovi najrođeniji. Kema Šestić i Nusra Čerkić s terena, Zijo Žuljević s tribina… Raja s tribina, ustvari, nikad nije ni otišla. Samo su tribine izmještene, proširene. Od USA i Kanade, do Australije. Od vrha Skandinavije do rta Dobre Nade. Odakle, sve snažnije, dopire jeka davnog navijanja:
“Cr – ve- ni, cr – ve – ni, Ve – lež ži – vi u me – ni”…
Skandira raja iz Mostara, koju ista ljubav spaja…
A na jugu, Velež je ponovo prvi. Istina, među drugim. Narasta li to onaj Budući Mostarski Val? Je li to odgovor na nezaboravno nezaboravnog Mladena Delića:
– O, zar je to moguće, ljudi moji?
U gradu koji se prepoznavao po Starom mostu, Neretvi, Aleksi Šantiću, Partizanskom spomeniku i Rođenim priloška oznaka za način “nemoguće” nema trajan značaj. Lijepa i prkosna riječ Mostaraca, nalik gradu kakav je bio kroz dugu i dostojanstvenu istoriju, nije uvijek bila prva.
Ali jeste posljednja.
Zapisano oko 2010.
P.S.
U ovo vrijeme lani slikah za Face Tv epizodu o dr. Isidoru Papi, nastavak serijala u kojem namigujem dragim i odsutnim koji su zvijezde. Prvi put navratim u izbjegličku kuću Rođenih u Vrapčićima. Dočekali me domaćinski, dirnuli. A ispričah u objektiv sljedeće:
Molio me polovinom 70-tih Sa drugar, čudesno fini novinar, humorista, rasni literata i takav čovjek Enko Mehmedbašić da mu dogovorim intervju sa dr. Papom kad svrati u Mostar. Dođe Papo, domaći i strani akademik, general, načelnik VMA, ponajbolje Yu klinike i jedan od tri najuglednija kardio hirurga na planeti a Mostarac više od svega, dogovorim. Nađemo ga kod Heroja, Mehe Trbonje, gosti ih dobra Raska lozom i slatkom od smokava dok čekaju prenos tekme iz Zagreba, igra Velež sa Dinamom. Enko koristi vrijeme, bilježi. Pita:
– Vi ste ljekar, uvijek ste blizu života i blizu umiranja, bojite li se vi smrti?
Papo odgovara na prvu:
– Ničeg se ja u životu ne bojim, mene je samo strah da Velež ne izgubi!
