I dok su „komercijalisti“ zbrajali financijsku dobit „modrih“, dok su kontali na koliko je skočila cijena strijelca čudesnog pogotka, rijetkima su se u tom momentu ukazali dani kad je Zdravko Mamić uvjeravao poslovično skeptičnu javnost da dovodi bisernog igrača iz Sarajeva.
Malo je tko vjerovao u uspjeh te Mamićeve akvizicije, većina je taj transfer doživljavala kao jeftinu akrobaciju Dinamovog potpredsjednika. Vjerujem da je mladom Gojaku, u trenutku slavljeničke ekstaze, kroz glavu filmskom brzinom prohujao trenutak kad mu je najmoćniji menadžer Istočne Europe stisnuo ruku.
Kad je isti taj Mamić kvalitetan štof prepoznao u Arijanu Ademiju , podsmijeh je bio prva reakcija dežurnih novinarskih čistunaca koji su, glumeći porezne inspektore, brinuli jeli „ u toj cijeloj priči plaćen porez“. Danas je taj momak srce i duša Dinamove momčadi i uzdanica makedonske reprezentacije.
O Olmu, Mori, Livakoviću i inima ne treba trošiti riječi. Zdravku Mamiću nije ni u njihovom slučaju zatreperilo oko, niti zadrhtala ruka. Dovoljan je bio instikt. Zbog toga je Dinamo danas sudionik Lige prvaka. Njegovi su igrači darivali Mamića najboljim i najljepšim nogometnim poklonom. Zaslužio je to veliki nogometni fanatik. Pustimo ustranu silna upinjanja korumpiranog hrvatskog pravosuđa i nekolicine upregnutih novinara da pokažu i dokažu kako je Zdravko Mamić sve godine Dinamove dominacije proveo s onu stranu zakona. Ne priznajući pritom da on i sad, iz međugorskog hotela, puni proračun Republike Hrvatske jače i snažnije nego svi kritičari i progonitelji zajedno.
Ma kakva sudbina na koncu zadesila Zdravka Mamića, on će biti ovjenčan lovorovim vijencima koje su mu ispleli upravo oni momci u kojima je on prepoznao „ono nešto“. Oni koji slove kao kritičari svega postojećeg, oni kojima je ljudska zavist pogonsko gorivo, oni koji ne mogu organski podnijeti jak i stabilan europski Dinamo, oni koje ubija Mamićeva trgovačka genijalnost, neka se ušute i zadovolje onim što im u korita ubace sveprisutni nesposobnjakovići.
U sjajnim, blistavim očima Nenada Bjelice, u onoj euforiji iz Dinamove svlačionice, oni koji su htjeli vidjeti, vidjeli su onoga koji je za sve to najzaslužniji. Zdravka Mamića! Pošteno bi bilo, barem simbolično, ovaj ulazak u Ligu prvaka shvatiti kao najljepšu simfoniju namijenjenu dirigentovom uhu!
