Kriza prouzrokvana pandemijom COVID-19 itekako je uticala na sportske kolektive i dodatno produbila krizu i probleme koje su oni imali i prije virusa. Pogođeni su svi, bez izuzetka, u svim sportovima. Prekid takmičenja u Premijer ligi Bosne i Hercegovine u nogometu većini klubova je dobro došao, ma šta god oni pričali u javnosti, kako bi se dodatno srezali troškovi i kako bi se pokušalo što kvalitetnije pripremiti za obaveze u narednoj sezoni koja starta početkom augusta.
Postoji i mali broj klubova kojima je itekako odgovaralo da se prvenstvo nastavi, iz više razloga, a jedan od njih je svakako i FK Željezničar. Bili su u prilici da se bore za oba trofeja, a na kraju su dobili utješnu nagradu u vidu izlaska u Evropu. I to jeste napredak u odnosu na prošlu sezonu kada zbog administrativne greške nisu dobili licencu za izlazak u Evropu, ali sa finansijskog aspekta ogromna je razlika da li ćete u Evropi igrati u Ligi prvaka ili u Evropa ligi. Željezničaru je osim trofeja uskraćeno da se bori i za pozamašnu svotu novca koja se može zaraditi ako se evropski put krene iz Lige prvaka jer to ekipama garantuje da će odigrati minimalno četiri utakmice u Evropi.
Javna je tajna da je na Grbavici loša finansijska situacija u posljednje vrijeme i da se igračima duguje po nekoliko plata, zbog čega su neki od njih već najavili svoj odlazak iz kluba ovog ljeta. Lijevi bek Pavić je već napustio tim, a ugovori su istekli i Kjosevskom, Ramoviću i Osmankoviću. Želju da napusti tim, iako ima važeći ugovor, iskazao je i Ivan Lendrić, a upitan je i status stopera Jovanovića koji ima slobodne papire nakon samo 6 mjeseci provedenih u klubu. Naravno da Željezničar nije jedini klub u kojem plate nisu bile redovne u ovoj godini zbog pandemije COVID-19. Slična situacija je i u većini drugih klubova. Razlika je samo u tome što je Marko Mirić iz Borca odlučio javno se oglasiti i progovoriti o kašnjenju plata fudbalerima, dok u ostalim klubovima nije bilo takvih slučajeva.
Željezničar je jedan od prvih timova u ligi koji je ispunio svoju obavezu i na svojoj zvaničnoj web stranici objavio skraćeni finansijski izvještaj poslovanja za 2019. godinu koji je napravila jedna revizorska kuća. Za detaljniju analizu svakako su potrebni ljudi iz struke, ekonomski stručnjaci, ali je i laički moguće izvući neke zaključke prostom matematikom. Klub je godinu završio u minusu od skoro milion maraka, preciznije višak rashoda u odnosu na prihode iznosi 881.979 KM. Glavni razlog za taj minus leži u činjenici da ekipa nije igrala utakmice u Evropi zbog čega su ostali uskraćeni za značajne prihode od UEFA-e za nastup, a ne treba zaboraviti ni TV prava i prihode od prodaje karata koji nisu zanemarivi za bh. klubove u evropskim utakmicama.
Za oko zapada podatak da su kratkoročne i dugoročne obaveze kluba za svega godinu dana porasle za skoro 2 miliona maraka. Ta stavka u 2018 godini iznosila je 7.861.239 KM, a u 2019. godini taj iznos je 9.589.632 KM. Konkretno, radi se o 1.728.393 KM novih kreditnih zaduženja, finansijskih najmova i ostalih obaveza. U odnosu na 2018. godinu povećalo se stanje redovnih tekućih obaveza za skoro 50 %, i ono sada iznosi 2,5 miliona KM. Željezničar posjeduje imovinu čija procijenjena vrijednost iznosi malo manje od 24 miliona KM, a odnos viška imovine u odnosu na obaveze kluba iznosi oko 16 miliona KM.
Klub je u 2019. godini imao prihode za 20% umanjenje u odnosu na 2018. godinu i rezultat je pomenuti minus od oko 880 hiljada KM za prošlu godinu. Za godinu dana od danas biće poznato kako je klub poslovao u 2020. godini, a situacija nije obećavajuća s obzirom na silne probleme koje ima praktično čitav svijet zbog pandemije COVID-19. Nije bilo prihoda od ulaznica, baš kao ni izlaznih transfera, bar za sada, a sponzori nisu u mogućnosti podržavati klub kao ranije. U Željezničaru su bili primorani i uputiti jedan vid apela za finansijsku pomoć bivšim igračima, navijačima i prijateljima kluba. Pismo je otišlo na stotine adresa u BiH i inostranstvu i to je jedan od pokušaja da se sanira šteta nastala zbog pandemije COVID-19. Čak su se i neki iskusniji igrači odrekli prihoda s obzirom na to da više od 2 mjeseca nije bilo nikakvih aktivnosti zbog virusa.
Fudbalski klubovi u Bosni i Hercegovini uglavnom preživljavaju, a da bi živjeli od svog rada i imali stabilnu finansijsku situaciju potrebno je da ispune dva uslova. Da redovno izlaze u Evropu, i da razvijaju i prodaju mlade igrače. Prihodi od sponzora, ulaznica, TV prava, Fan shopa i ostalih aktivnosti kluba, uglavnom nisu dovoljni da se zatvori finansijska konstrukcija. Tu dolazimo do drugog problema koji FK Željezničar ima u posljednje vrijeme. To su izlazni transferi, naročito mladih igrača. U 2019. godini realizovan je samo jedan izlazni transfer, i to onaj Mateja Rodina u talijansku Perugiu. Navikli smo u proteklim godinama da na Grbavici stasaju talentovani mladi fudbaleri koji su u stanju svojim igrama pomoći prvom timu, a zatim ostvariti i kvalitetan transfer u inostranstvu čime na kraju budu zadovoljni i oni i klub.
Takvih igrača u posljednje vrijeme skoro da i nema. Željezničar je u prošloj sezoni imao jednu od najstarijih ekipa u ligi. Ozbiljniju minutažu imali su jedino Petar Bojo (1373 minute) i Kemal Osmanković (1575 minuta), a radi se o igračima koji imaju 23 odnosno 22 godine i u nekim mnogo ozbiljnijim ligama nego što je naša oni se više ne smatraju mladim igračima. Eldar Šehić koji ima 20 godina sakupio je 180 minuta, njegov vršnjak Amar Mehić svega 27 minuta, a godinu stariji Semir Dacić odigrao je 58 minuta. Najmlađi igrač koji je nastupio za Željezničar u prošloj sezoni je Sedad Subašić, on ima 19 godina i ukupno je odigrao 71. minutu. Jasno je da i kod Amara Osima kao i kod svakog ozbiljnog trenera mogu igrati samo najbolji igrači, bez obzira na godine, ali evidentno je da u posljednje vrijeme nešto ne štima po pitanju uključivanja mladih talentovanih igrača u tim u smislu njihove važnosti za ekipu i samog razvoja igrača. To što neko trenira sa prvim timom, a odigra 100 minuta za čitavu sezonu ne znači baš mnogo.
Novac u modernom fudbalu diktira dosta toga, a u Željezničaru ga u posljednje vrijeme nema dovoljno u odnosu na ambicije kluba, a one se itekako dobro znaju. Nema više ni višemilionskih transfera Edina Džeke zbog kojih je klub na ime fonda solidarnosti dobijao značajnu sumu novca. Činjenica da dva puta u posljednjih 5 godina nisu igrali u Evropi itekako je doprinijela trenutnoj situaciji. Već sada teško izlaze na kraj u borbi sa Sarajevom i Zrinjskim po pitanju borbe za dovođenje nekog igrača, a ništa lošije ne stoji ni Borac koji je uspio prije Željezničara dovesti Gorana Zakarića, odnosno Tuzla City za koju igra Vojo Ubiparip. I Zakarić i Ubiparip bi vjerovatno radije igrali za Željezničar, na najposjećenijem stadionu i na najboljem travnjaku u ligi, ali emocije su jedno a egzistencijalni problemi nešto drugo. Ima Željezničar dovoljno kvalitetnih bivših igrača koji će poput Semira Štilića doći i pomoći klubu onako čisto na emociju, čak i bez ikakve finansijske koristi, ali postavlja se pitanje da li je to način na koji klub dugoročno može funkcionisati.
Protekla sezona jeste bila uspješnija nego ona pretprošla. Klub je bio u borbi za oba trofeja, u dvije utakmice je potpuno nadigrao ekipu Sarajeva, i na kraju su završili sa svega tri boda manje od šampiona. Pretprošle sezone taj minus iznosio je čak 20 bodova. Zasluga je to fudbalera ali najviše Amara Osima. Osim je u stanju, kao vjerovatno niko nikada u našoj ligi, od većine igrača izvući maksimum, i od prosječnog tima napraviti onaj koji će se boriti za titulu šampiona. Ali Amar Osim nije svemoguć, i Amar Osim neće uvijek biti tu. Sedam godina bez titule prvaka za Željezničar je mnogo i sada se i Osim suočava sa sve većim pritiskom rezultata, naročito u predstojećoj sezoni u kojoj će klub slaviti 100 godina postojanja i u kojoj se očekuje šampionska titula.
Ovakvo funkcionisanje kluba dugoročno nije održivo. Opterećenja kreditima i hipotekama je veliko, a niko ne može garantovati da će klub svake godine izlaziti u Evropu i prodavati igrače za cifre koje će biti dovoljne za stabilno poslovanje. U fudbalu to niko ne može garantovati kao što ni budžet od 20 miliona maraka ne može garantovati titulu prvaka u našoj ligi. Naravno da nije sve u novcu, ali sistem mora postojati. Zna to vrlo dobro i Amar Osim koji odavno obilazi lokacije i traži idealno mjesto za izgradnju trening kampa FK Željezničar. Radi se o ogromnoj investiciji, ali i o nečemu bez čega ozbiljan klub danas ne može opstati. Kada imate kamp u prilici ste dovoditi mlade igrače iz čitave zemlje, pa i regiona, i proizvoditi kvalitetne igrače koji će donositi direktnu sportsku i finansijsku korist za klub.
Zbog svega navedenog u Željezničaru se mora razmišljati o promjeni statuta kluba i nekom drugom modelu finansiranja, jer ovaj postojeći očigledno ne funkcionište u posljednje vrijeme. Finansijski izvještaj za 2020. godinu će skoro sigurno biti još lošiji nego ovaj za 2019., a pritisak rezultata sve je veći zbog činjenice da su posljednjih 7 titula prvaka BiH osvojile ekipe Zrinjskog i Sarajeva. Možda će činjenica da klub u narednoj godini slavi 100 godina postojanja pokrenuti stvari na bolje. Očekuje se i dolazak nekih novih fudbalera, tu je već Ante Blažević koji je stigao iz Čelika, a kao zamjena za Lendrića spominje se iskusni Mahir Karić.
Fudbaleri i stručni štab će ovog ljeta imati priliku svojim dobrim igrama u Evropa ligi popraviti finansijsku sliku kluba. Sam nastup u 1. pretkolu EL donijeće Željezničaru 220 hiljada eura. Eventualni plasman u drugo pretkolo donio bi dodatnih 260 hiljada eura. Ostaje da vidimo hoće li Željezničar uopšte biti nosioc u 1. pretkolu EL s obzirom na koeficijent od 3.000 i to će umnogome odrediti šanse za plasman u narednu rundu. UEFA još nije odredila sistem kvalifikacija za narednu sezonu, a nažalost moguće je da će se u pretkolima igrati samo jedna utakmica na kojoj bi domaćin bila ekipa sa boljim koeficijentom, što bi moglo dodatno otežati ionako težak put za bh. klubove u Evropi.
