Djelovalo je na početku da Robert Prosinečki ima ono nešto što do sada nije krasilo selektore naše fudbalske reprezentacije – svoj stav na koji ne može utjecati niko, drčnost da mu se ne može u posao petljati kome se od vlastodržaca prohtije i spremnost da uradi nepopularne stvari ako će one biti od koristi za reprezentaciju.
Takvu jednu uradio je odmah na startu – smatrajući da je Ibrahim Šehić bolji golman od Asmira Begovića, ovog potonjeg koji je legenda u višestrukom smislu, i zbog onoga što je dao do tada i zbog mentaliteta, pristojnosti, reputacije... – odstranio je iz selekcije.
Odigrali smo dobro pilot-sezonu Lige nacija
Uradio je, recimo, nešto što Meša Baždarević ne bi smio da je 100 godina selektor: U jednom trenutku karijere Begović je bio u prilično slaboj formi, na treninzima su i Šehić i Burić u skoro svim segmentima pružali neuporedivo kvalitetnije izvedbe, ali nije se htjelo dodatno srozavati Begovićevo samopouzdanje.
Prosinečki je, dakle, uradio nepopularan potez i izazvao erupciju nezadovoljstva tim činom (obično je selektorima potrebno da ljudi imaju podijeljeno mišljenje o njima, dođe to kao neki „preduvjet za harizmu“), ali je imao u prvoj godini svog mandata dobre rezultate i niko mu nije mogao ništa prigovoriti. Taman i da je Džeku odstranio.
Nakon prve dvije „normalne“ utakmice, gdje je mogao računati na sve igrače, a ne samo iz Premijer lige, od dresa reprezentacije oprostio se Haris Medunjanin. Isprva se činilo da je stopama Vedada Ibiševića, Mensura Mujdže i Senada Lulića krenuo iz zdravstveno-bioloških razloga, ali prije nekoliko dana otkrio je da je to učinio zbog neiskrenosti Prosinečkog.
- Prije Bugarske kazao mi je da neću igrati tu utakmicu, da će me staviti protiv Senegala, ali to nije uradio. Meni nije problem sjediti na klupi, uvijek poštujem zamisli selektora, ali ako je neko neiskren, onda to nema smisla. Šta mi pričaš jedno, a radiš drugo, pa nisam ja dječak neki... – kazao je Medunjanin.
To u vezi s neiskrenošću sada se iz ove perspektive moglo uočiti još na primjeru Senada Lulića, čovjeka karakterističnog hercegovačkog mentaliteta i karaktera, koji će svima sve reći u brk i s kojim ništa nema skriveno. Prosinečki je, tobože, kada je sjeo na klupu reprezentacije, išao da razgovara s Lulićem u Rim da promijeni odluku o napuštanju reprezentacije. Kazao je da mu se kapiten Lacija nije javljao na telefon. Lulić je odgovorio da nije budala da se ne javi i da nikad od Robija nije dobio nikakav poziv.
Kako bilo, bez svih pobrojanih igrača kojih više nije bilo među „Zmajevima“, a koji su donijeli BiH odlazak na Svjetsko prvenstvo u Brazil, odigrali smo dobro pilot-sezonu Lige nacija. Odigrali smo fantastično i prijateljsku utakmicu protiv Južne Koreje.
Furiozno, mangupski... i to je trebao biti primjer. Godinu smo okončali taktički zrelom utakmicom u Beču protiv Austrije pred 20.000 naših navijača. Na kraju 2019., međutim, u Lihtenštajnu ih na polupraznom stadionu nije bilo ni 1.000...
Mi sebe uvijek cijenimo više što zaista vrijedimo
Šta se to u međuvremenu desilo, ako već razlog loših partija nije u potpunoj, radikalnoj smjeni generacija (od zlatne iz Brazila ostali su iz prvih 11 samo Džeko i Pjanić, ne računajući tu Bešića i Kolašinca, koji nisu izborili Svjetsko prvenstvo na kojem su igrali)?
Šta je to u godinu dana toliko riknulo, da nismo u stanju osvojiti u gostima više od tri boda, a i to protiv krhkog Lihtenštajna?
- Mi smo osrednja reprezentacija. Ko iole zna o fudbalu, to vidi – saopćio je Miralem Pjanić, a zatim prema njemu graknuo i Kunto i Panto, gdje će to tako reći.
A zapravo ne da je to istina, već je prihvatanje takve istine neophodnost kako ju je najbolje opisao opet izuzetno inteligentni Haris Medunjanin.
- Mi sebe uvijek cijenimo više nego što zaista vrijedimo. Naša generacija nekoliko je puta pokušala odigrati utakmicu na 50-60 posto i uvijek bismo se prevarili. Odmah te ne ide, jer, jednostavno, nismo toliki kvalitet da to možemo, nismo mi ti. A kada si na sto posto, onda te i lopta hoće. Mi smo, također, bili prosječna reprezentacija, nije bilo velikih zvijezda, ali koja je mogla puno kada je na sto posto - priča Medunjanin.
Iako je u ovim kvalifikacijama problem nastao vjerovatno onog trenutka kada je Pjanić protiv Grčke dobio crveni karton (od 2:0 došli na 2:2) i od tada kao da se sve okrenulo i pošlo nizbrdo, većim problemom od činjenice da kao osrednja selekcija ništa ne možemo ako nismo na sto posto, čini se to što ne postoji srce reprezentacije. Gro pametnih, civiliziranih, pristupačnih igrača koji su raja, klapa kao što su to u najbitnije vrijeme svojevremeno bili Ibišević, Lulić, Begović, Zukanović, Medunjanin, Mujdža, Salihović i Rahimić.
Čast i Džeki i Spahiću i Misimoviću, ovi pobrojani bili su i duh i motor, pokretačka snaga, a u toj situaciji Safetu Sušiću bilo je bitno samo da ne pametuje. Čim je to počeo i krenuo s eksperimentima u vidu Bešića, Svena-Tine Sušića, izbacujući i ne poštujući one koji su ga odveli na Mundijal (Rahimić prije svega), krenuo je lagano sunovrat.
Kolektivna psihologija intelektualnih ptića
Druga stvar, kod nas apsolutno zanemariva, a zapravo uz fizičku spremu i taktičku zrelost podjednako bitna: Mi nikada u svojoj historiji, ne računajući slabašnu Litvaniju, nismo pobijedili makar približno kvalitetnu reprezentaciju – kada smo morali. To, naravno, imputira sraman mentalitet i kolektivnu psihologiju intelektualnih ptića. Mi smo svoju najbolju utakmicu ove godine odigrali kada je reprezentacija nakon poraza od Armenije prestala više ikoga da zanima (nije to prvi put tako i dešava se u svim sportovima). To je bilo protiv Finske.
Nakon toga morali smo dobiti maltene sve utakmice – a mi kada nešto moramo, onda smo tradicionalno pregrozni. Odatle je objašnjivo i što smo bili dobri u Ligi nacija – zato što kako god da se tamo završilo, mi smo imali u glavi da postoji druga šansa za odlazak na EP, preko kvalifikacija. Liga nacija došla nam je pride, pa kako god bude.
BiH sada ima šansu da se plasira kroz nikad neprevaljeni baraž, ali za to bit će da su potrebne za kratko vrijeme drastične mjere. Postoji potencijal u sadašnjoj generaciji, ali neophodnost kamikaza je neupitna.
- Završio se jedan proces, sada se treba okrenuti drugom – lijepo je savjetovao jedan od uspješnijih Bosanaca u svijetu fudbala, selektor Švicarske Vladimir Petković.
Kad se počne pametovati...
Safet Sušić do jednog je momenta, a to je do pred odlazak na SP, imao čistu situaciju i osobinu koja je apsolutno odgovarala dotadašnjoj konstelaciji. Kod njega su igrali oni igrači koji su bili u najboljim klubovima i u dobroj formi. Prosinečki se nije vodio tom logikom, pa je uporno odbijao pozvati Izeta Hajrovića. Pozvao ga je kad je ovaj prestao biti standardan. Igrao mu je igrač iz Koreje nauštrb igrača iz Milana, stoper iz Poljske ili veznjak iz Rijeke, umjesto nekih koji su se pitali zašto nas toliko šikanira (kao, naprimjer, Sanjin Prcić, koji je u trenutku kada smo igrali sa Španijom bio najbolje ocijenjeni igrač Levantea, ali koji i pored obećanja nije dobio šansu da se pokaže protiv „svojih“).
Pametovao je često, a tokom utakmica, posebno u drugim poluvremenima, nije baš iznalazio inteligentna rješenja kakva je imao kao fudbaler. Ispostavilo se da nema neki svoj plan niti prepoznatljivost.
