Nije to meč za plasman na veliko takmičenje, nije to susret čiji će rezultat, u slučaju pobjede, imati neke velike važnosti. To je utakmica za čast, kako bi se spasilo barem malo fudbalskog ponosa u ovoj zemlji.
Tek dvije pobjede u 14 utakmica je premalo za ono što su “Zmajevi” odigrali pod vodstvom Ivayla Peteva. Iako smo u nekim mečevima igrali na dosta dobrom nivou, izostalo je ono što je najvažnije, a to je rezultat.
Nije toliko čudno što selektor Petev brani svoj posao, dok navijači sve glasnije žele njegov odlazak, niti je čudno što u N/FS BiH šute kao zaliveni i čak ni ne pokušavaju da opravdaju jedan od najgorih perioda u svojoj historiji, ako su rezultati “A” reprezentacije u pitanju.
Ono što možda najviše čudi jeste da se, osim sporadičnih postova na društvenim mrežama, ne oglašavaju sami reprezentativci. Njihova šutnja je u ovoj situaciji najteža, a to se posebno odnosi na “senatore” u našoj selekciji.
Možda bi najviše trebao iskreno progovoriti kapiten Edin Džeko, kojeg pred kamerama bh. medija, osim u flash intervjuima nakon utakmica, nema predugo. On je danas na društvenim mrežama podijelio post na kojem je pisalo “Najbitnija je Bosna i Hercegovina. Uvijek bila, uvijek biće”, ali ni od njega i dalje nemamo odgovore zašto jedna reprezentacija, koju Džeko nedvojbeno voli, ne može da pobijedi daleko slabije selekcije.
Ako iko ima moć da podigne glas, traži promjene i poboljšanja u radu reprezentacije, onda je to 36-godišnji kapiten koji je do sada sve za ovu reprezentaciju ostavio na terenu. Džeko bi kao kapiten morao to osjetiti kao svoju obavezu kako bi reprezentaciju, kada jednom njega tu više ne bude, ostavio u boljem stanju nego u kakvom ju je zatekao.
I ranije je bilo problema, igrači poput Vedada Ibiševića, Asmira Begovića, Senada Lulića, Mensura Mujdže, Ervina Zukanovića tada su hrabro tražili objašnjenja, poboljšanja i promjene. Dobili ih, ili ne, dizali su glas, jer su željeli bolje, čak i kada smo izborili nastup na prvom velikom takmičenju ikada.
Džeko je, od dolaska aktualnog selektora na tu poziciju, uvijek bio na strani Peteva.
“Petev je donio upravo to – ‘ono nešto’, neki tas na vagi, koji je prelomio u našu korist. Uživam raditi sa Petevom, jer je zaista pokazao hrabrost i znanje.”, rekao je kapiten u novembru 2021. za agenciju Anadolija.
Od tog intervjua, naša reprezentacija je odigrala pet utakmica, a u četiri od tih pet smo poraženi. Padali smo protiv Finske, Ukrajine, SAD-a i Gruzije, a uspjeli smo izvući remi samo u sada ratom zahvaćenom Lavovu protiv Ukrajinaca.
Da li se zbog ovih rezultata od novembra do danas išta promijenilo u razmišljanju kapitena reprezentacije Bosne i Hercegovine i zbog čega Petev ima toliki kredit za neuspjeh? Koliko će poraza od slabijih reprezentacija proći dok kapiten prvi ne odluči udariti šakom od sto, reći “dosta” i zahtijevati bolje?
Ukoliko bilo ko misli da bi pobjeda protiv Luksemburga večeras mogla izbrisati, ili barem pod tepih gurnuti gomilu problema koji su vidljivi u igri naše selekcije, možemo iskoristiti prigodno poređenje. Pobjeda protiv Luksemburga prikrila bi probleme u reprezentaciji na isti način na koji bi maramica mogla pokriti slona.
Ukoliko, ne daj Bože ne uspijemo pobijediti, to će za našu selekciju biti dno sa kojeg ćemo se teško ponovno uzdići bez radikalnih promjena, iako su one i sada potrebne. Pobjeda je očekivana i sve osim pobjede bilo bi ravno katastrofi, što ovaj meč čini još težim za “Zmajeve”.
Došlo je vrijeme, pored svega onoga što je dao reprezentaciji, da Edin Džeko zaštiti svoju ostavštinu i konačno zauzme stranu. Stranu navijača koji žele promjenu na klupi, ili saveza, koji je zadovoljan nizom neuspjeha, što su pokazali, tako što Petevu i dalje dozvoljavaju da radi.
Kapitenu, na čijoj si strani?
