Uvijek je pokazivala želju za sportom i trenirala ih je nekoliko, ali sve je zasjenila ljubav prema košarci. U jednom periodu života osjetila je potrebu da počne nositi hidžab, ne sumnjajući da će joj to pokušati osporiti. O mukotrpnom radu i zalaganju govori za „Azru“, prisjećajući se i svoje najveće životne boli koju je osjetila sa samo 13 godina, kada joj je umrla majka.
U vrijeme našeg razgovora Kaljo se zatekla na odmoru u svojoj rodnoj Bosni, gdje je obišla porodicu i drage prijatelje, te podržala rad svoje nevladine organizacije „Global Aktivne“. Nakon Bosne, vraća se u Californiju (SAD), gdje nastavlja rad u nevladinom sektoru, pri NGO – Global Sports and Activism, ali i potragu za prilikom da igra košarku.
Na početku otkrila nam je odakle ljubav prema hidžabu.
– Zapravo, nikada nisam mislila da ću nositi hidžab dok sam odrastala, sve dok nisam postala bliža Bogu i dok nisam počela više čitati o tome. Željela sam nositi hidžab dok sam igrala za „KK Željezničar“ u Sarajevu. Moj trener je rekao da to neće biti prihvaćeno od FIBA-e, jer tada nije bilo dozvoljeno.
FIBA nije dozvoljavala da žene sa turbanom ili hidžabom mogu igrati košarku. No Vi ste odlučili podići glas protiv toga. Koja procedura je uslijedila?
– Prvo sam došla u kontakt sa organizacijom koja se nalazi u Americi, a koja se zalaže za prava muslimana u Americi. Oni su me podržali tako što su kontaktirali Olimpijski komitet SAD-a i dijelili moju priču. Nakon toga su zamoljeni da napišu pismo FIBA-i, kako bi razmotrili pravila vezana za nošenje pokrivača na terenu, na šta su oni pristali. Ovo pismo je dobilo mnogo pažnje, jer su američki gradovi utjecajni na međunarodnom nivou. Osim toga, pokrenuli smo peticiju za podršku ovoj inicijativi, kako bi se FIBA potaknula da izmijeni svoja pravila. Za samo sedam dana dobili smo 70.000 potpisa podrške. Ovo je probudilo medijsku pažnju širom svijeta i mnoge košarkašice su me kontaktirale, da bi podijelile svoju priču o tome kako zbog hidžaba nisu mogle igrati košarku u svojim zemljama. Odlučila sam da proširim peticiju na globalni nivo, kako bi se podigla svijest o ovoj kolektivnoj problematici. Nakon toga smo sakupili još 130.000 potpisa! Ovo je potaklo FIBA-u da odobri dvije godine provizornog perioda u kojem je nošenje pokrivača dozvoljeno na terenu (uključujući turbane, hidžab i jarmulke).
Koliko ste čekali odgovor od FIBA-e, jeste li u međuvremenu pauzirali s košarkom ili ste bili sigurni u odluku da će biti usvojena?
– Zapravo nisam bila sigurna da li će ova inicijativa biti uspješna ili prihvaćena u tako kratkom periodu. Za vrijeme pauze sam otišla u Saudijsku Arabiju i pronašla posao. Narednih šest godina sam radila u Saudijskoj Arabiji u sportskom odjelu u školi, gdje sam postala direktorica Sportskog odjela za internacionalnu školu u Jeddahu. U tom periodu, zajedno s prijateljicom, osnovala sam Sportsku akademiju (ARMED), kako bi se djevojčice potakle na bavljenje sportom u Saudijskoj Arabiji. Nakon što je FIBA donijela pozitivnu odluku, razgovarala sam s nekoliko trenera u Evropi, kako bih mogla igrati za njih. Iako su podržavali moje nošenje hidžaba, nisu me mogli zaposliti, jer su se brinuli da bi mogli izgubiti sponzore zbog mog hidžaba. Ovo je, uistinu, bilo poražavajuće, ali me nije spriječilo da nastavim igrati košarku gdje je bilo moguće s hidžabom (na Bliskom Istoku).
Nastavila sam igrati u Saudijskoj Arabiji, ali to nije bilo na toliko visokom takmičarskom nivou, koliko sam ja to željela. Takmičili smo se na međunarodnom nivou, i to mi je na neki način pokazalo da zaista želim igrati u Evropi ili u Australiji, naravno, samo ukoliko bih mogla nastaviti igrati s hižabom. Sada je 2020. godina, i mislim da je krajnje vrijeme da stavimo nastranu svoje različitosti, pokažemo da smo svi stvoreni na jedinstven i prelijep način, te kako vjere i međusobne razlike nisu bitne na terenu. Tako da ću ovim putem pozvati sve evropske timove koji žele da budu prvi u historiji FIBA-e s pokrivenom djevojkom u ekipi da mi se jave.
