- Kao dijete sam uvijek patio, još otkako sam rođen. Odmah nakon što sam došao na svijet, bolničarki sam ispao na pod s metra visine… U školi sam bio drugačiji od svih. Svi su bili plavokosi, lijepi, zgodni, svijetlih očiju, puti i kose i skladnog nosa, a ja crn i nosat… Pričao sam i hodao drugačije od njih. Njihovi roditelji su pisali peticije da me izbace iz ekipe. Uvijek su me mrzili… Moji suigrači nosili su brendiranu, dizajnersku odjeću, a ja nisam imao ni čarape, samo štucne, i zbog toga su mi se rugali. Ispočetka sam na sve ovo reagirao loše, ali sam izolacijom naučio patnju i mržnju pretvoriti u snagu.
Također, Zlatan je priznao i ovo.
- Kad sam sretan, igram dobro, ali kada sam ljut, ranjen i kada patim, onda igram još bolje. Sa stadiona na kojima me vole crpim energiju, a sa stadiona gdje me mrze uzimam je još više - zaključio je Ibrahimović, koji je odrastao u Malmeu, u kvartu Rosengard, gdje uglavnom žive imigranti.
