Neke priče su drugačije od drugih. Da je neko meni, vama, svima, početkom juna prošle godine kada su skopske i makedonske ulice gorele zbog drugog trofeja EHF Lige šampiona koga su rukometaši Vardara doneli kući, rekao da će klub osam mjeseci kasnije biti na aparatima za vještačko disanje i praktično bez budućnosti, šta biste mu rekli?
Pred našim očima gasi se jedan velikan u pravom smislu te riječi, koja ne podrazumijeva tavorenje i prosječnost narednih godina, što mu je zagarantovano kada i poslednji član ''zlatne generacije'' sa knedlom u grlu i suzama u očima napusti Skoplje.
I na sve to pravog odgovora nema i svi se pitaju, da li mora baš tako?
To se pita i najveći Makedonac među Rusima, čovjek koji je obilježio jedno vrijeme, Timur Dibirov. U razgovoru za Balkan-Handball.com, momak koji je 2013. godine stigao u Skoplje i tako svojim renomeom nagovijestio da se Sergej Samsonenko neće šaliti kada je pravljenje ekipe svjetskog formata u pitanju, otvorio je dušu i iskazao nevjericu zbog svega što se dešava u vezi sudbine Vardara.
Timure, stiže Montpellier u Skoplje. Posljednji je meč regularne faze EHF Lige šampiona. Na šta liče ovi dani u Vardaru?
- Jedini problem u posljednje vreme je da ne možemo da sastavimo trening kako treba. Rezultati su samo posljedica toga. Dosta igrača je otišlo, to je njihov izbor i to moramo da poštujemo. Momci koji su otišli dali su sve za Vardar, neko više, neko manje, ali zaslužuju respekt. Naš problem je da nemamo dovoljan broj igrača za trening, još ako zafali neko zbog virusa ili sitne povrede, gotovo, nema ga. Treniramo dva na dva ili tri na tri. Nema nas dovoljno. To je ogroman problem. Posljednjih četiri-pet mjeseci nema kvalitetnog rada na treninzima, teško je raditi na taktici, teško je spremati se. Prošle sezone smo imali roster da sastavimo 6 na 6, da vježbamo nešto. Sada Kalaraš dobije stomačni virus, Gorbok neki udarac, i onda slijedi da bekove igraju Čupić i Dibirov. Skube ne može da pokrije sve pozicije. Posljednja dva-tri meseca nisu dobra, ali kada bi ljudi vidjeli kakvi su treninzi, sve bi im bilo jasno. Idemo dalje, tjeramo, možda dođe neki dobar dan kao protiv Motora. Doživjeli smo momenat da je Montpellier favorit u Skoplju…
Postoji li neka želja za protivnika u TOP 16?
- Ne razmišljamo tako, sve dok postoji promil šanse da se borimo za peto mjesto, probaćemo. Igraćemo i protiv Montpellierea kao da je prvi i posljednji put. Znamo u kakvoj sam situaciji. Mi što smo ostali ovdje, odavno se više ne plašimo nikoga. Možemo da odigramo dobro, možemo da odigramo loše, ali da se uplašimo? Nikada. Prošli smo i kroz oganj, i kroz vodu, bili dobri i loši, ali uvijek smo imali respekt kod svih ekipa. To je naša prednost. Svaku utakmicu izlazimo da vidimo ko je bolji. Nikada nismo glumili, ni kada smo osvojili dva puta EHF Ligu šampiona, da smo najbolji na svijetu, najjači… uvijek smo imali respekt prema svima, uz malo sreće naravno, ali bilo je tu mnogo dobrih stvari.
Da li je atmosfera u ekipi drugačija u odnosu na prošlu sezonu? Ni prošle sezone nije bilo novca, ali je naboj bio drugačiji…
- Probaću da objasnim stav o svemu ovome i kako to sada izgleda. Imali smo bolji sastav prošle sezone i veću rotaciju. Sa sastavom sa početka ove sezone, borili bismo se za visoke ciljeve. Jedno je kada čekaš da se poboljša situacija u jednoj sezoni. To je prvi put, iznenađenje, ali smo tjerali, radili, vjerovali da će biti dobro, da će problemi biti riješeni sutra, prekosutra… . Imali smo veliku želju da napravimo nešto vjerujući da će se situacija stabilizovati. Bilo nam je jako lijepo u Vardaru od početka, klub se odnosio lijepo prema nama svih prethodnih godina i zato nije bilo problem izdržati. Ne možeš da pljulješ u tanjir iz koga jedeš. Bilo je normalno da možeš da istrpiš….
Čudo neviđeno smo vidjeli u Kelnu prošlog juna, ali…
- Kada je krenula druga sezona sa istim problemima… Nemaš istu emociju, prirodno, predugo smo čekali, izbacili smo energiju, dali smo sve što smo mogli kada smo osvojili Ligu prvaka. Istrošli smo se, energetski smo sve dali završimo onako u Kelnu. Nema tog ognja više, razočarani smo, u smislu, da više ne vjerujemo, da je ovakva situacija postala normalno stanje, rutina. Svi imamo familije, planove, sportista je čovjek koji mora da se osjeća dobro, mora da ima motivaciju za sport i porodicu. Normalno je da je krenula nervoza. Neki momci su otišli. Ti možeš da izdržiš pola godine, možeš i sezonu, ali kada je to već druga godina, to je teška stvar. Protivnike smo lomili u psihološkom smislu na terenu, sada smo pali i mi. Moramo da se borimo na sve strane, na terenu i van njega, život trpi, porodica osjeća. Ne odgovaram samo za sebe. Kada si bio klinac, neko ti ne isplati dva mjeseca, ti uzmeš torbu i ćao, odeš. Odgovorni smo ljudi, imamo djecu, familije, planove, brinemo i za njih. To je malo drugačije.
Da li si mogao da vjeruješ u onoj ludnici – euforiji posle povratka iz Kelna prošlog juna, kada su vam političari, vlast, svi obećavali da će se klub stabilizovati, da ćemo ovakve priče pričati osam mjeseci kasnije, u februaru?
- Nema šanse. Ako je postojala neka šansa da se sve spasi, bilo je to da osvojimo Ligu šampiona. I kada smo je osvojili, ljudi su rekli da će Vardar opstati, a tu ne pričam o ljudima iz kluba, već o moćnim ljudima u državi. Rekli su da imamo podršku i da nas nikada neće ostaviti. Ostali smo, djelovalo je kao san sve to. Znam da ima ljudi kojima nije svejedno, ima puno navijača koji vole Vardar, koji od srca navijaju svaku utakmicu, ali narod ne može da promijeni ovu situaciju. Mogu i da razumijem da smo imali ciklus sa dvije titule u tri godine Lige šampiona i da je vrijeme da se smanji budžet, neka bude za pola, neka se smanje plate, to je OK, mogao bih to da shvatim. Ne mogu da shvatim da se sve spusti na nulu? To je čudno. Znali su u kakvim je problemima klub, rekli su da će pomoći i na kraju ništa nisu uradili. Nisu dali novac. Sada je Sergej u situaciji da pokriva dugove za ono što su drugi ljudi obećavali. Ako ljudi pričaju da je Samsonenko htio da zatvori klub prošlog ljeta, on ga nije zatvorio samo iz jednog razloga, zato što mu je obećana pomoć. On je svima nama rekao „momci, meni je teško, ne mogu više da finansiram klub“. Poslije Kelna, ljudi iz države su rekli da stiže pomoć. Sada je došao u situaciju da traži novac za te razgovore koji su drugi obavljali.
Nema sumnje da je Sergej Samsonenko kamen temeljac „zlatne ere“ Vardara. Stvorio je sve ovo, ali sada od heroja, mecene i dobročinitelja njegova figura u medijima prelazi u drugu krajnost, u negativca, upravo zato što nema jasnu komunikaciju u vezi budućnosti. Poznaješ ga bolje od drugih, šta zapravo misli?
- Čovjek nam je situaciju predstavio upravo ovako kako sam rekao. Sedam godina je Samsonenko ulagao svoj novac i napravio najviše što se može. Došao je momenat u maju prošle godine kada je došao i rekao „momci, ja ne mogu više, isplatiću vam sve po ugovoru, ali dalje ne mogu da produžim“. Sa takvim dogovorom odigrali smo onako četvrtfinale sa Szegedom. Krenuli smo da tražimo nove klubove, jer nam je čovjek došao i sve pošteno rekao. Mogli smo samo da mu kažemo „hvala“ za sve ono što je uradio za 50, 100 igrača, trenera i ljudi koji su prošli kroz Vardar sve ove godine. Onda je posle Kelna rečeno da će se Samsonenku pomoći da održi klub na nivou kakav jeste. On je rekao „dobro, ostajem ako date podršku, hoćemo i treću titulu Ligu prvaka“. Na taj način smo svi ostali u klubu, da sačekamo stabilizaciju i momke koji su trebali da dođu na početku sezone. Rečeno je da će sve biti sređeno za mjesec dana. Čovjek koji je htio da napusti klub, sada mora da preuzme na sebe tuđa obećanja. On nije imao taj novac i sada ga nema. Da bi nas spasio, jer zna da imamo familije i karijere, a gaji veliki respekt zbog onoga što smo napravili, na posljednjem sastanku je rekao „znam šta su mi rekli, oni su obećali, ali imam veliki respekt i pokriću sve troškove. Ne znam kada, ali probaću do kraja sezone. Ne mogu da vjerujem jer mi ljudi sve vreme govore, daćemo, daćemo, i nema ništa. Kako da snosim za tuđa obećanja?“.
To je rekao na sastanku prije par nedjelja?
- Tako je. Sada kreće negativno po njemu jer ne daje izjave. A dokle više da traži javno podršku. Koliko puta? Da li uopšte treba da je tražiš kada si napravio takve rezultate? Mi ga razumijemo, imamo veliki respekt prema njemu, ali političke igre, njegov biznis, sve to, mi kao igrači ne bi trebalo da zavisimo od svega toga. Imamo svoje karijere. U ovom trenutku nema nas dovoljno ni za ozbiljniji trening i kvalitetan rad. Tu smo, gdje jesmo, borimo se. Ljudi koji razumeju rukomet, znaju šta nam se dešava. Motivacija i proces treninga je osnov svega.
Netipično za Vardar, vodi vas treći trener ove sezone, posle Pisonera i Kokšarova, stigao je i Alušovski…
- Ništa to ne čudi, to je jednostavno povezano za svim što se dešava u klubu. Kada vidiš šest-sedam godina uzlaznu liniju i kada rezultati idu gore sve je dobro. Pisonero nije imao tim koji su imali Raul i Parondo. Posle je došao Kokšarov u situaciju gde su su Čupić i Dibirov morali da igraju bekove, a i nisu baš neki ta dvojica, svi su znali da nas čeka katastrofa. Kada izgubiš pet utakmica sa deset razlike, normalno je da čovjek podnese odgovornost i primi na sebe. Nov trener, pokušava da nas animira, to je uspio protiv Motora. Da je klub stabilan, sve bi bilo drugačije. Sastav igrača bi bio bolji i kompletniji stručni štab, sve drugačije. Ovako se improvizuje, pokušavaš da spasiš sezonu na bilo koji načiin, jako je teško. Sada u utorak kada smo došli na trening, shvatili smo da su bolesni Gorbok i Kalaraš. Nismo mogli da se sastavimo, pa smo odigrali fudbal. Pet igrača. Sa kondicijom i teretanom ne možeš da igraš rukomet. Poštujem sve, ali uzimamo golmane iz druge ekipe, talentovane, da popunjavaju broj ili klince da samo stoje u odbrani, koji ozbiljan rukomet jedva da su gledali uživo. To je problem, to je tako od 1. septembra. Kada smo došli sa odmora i priprema, kada smo shvatili da je sve isto, da nismo isplaćeni ni za prošlu sezonu, sve nam je bilo jasno. Sve smo probali…
Imaš ugovor do ljeta. Šta dalje?
- Teško je pričati o ostanku u Vardaru. Niko od nas ne zna da li će klub postojati. Gledamo opcije, ponude drugih klubova, i ja, i drugi igrači. Nije onako kako želimo, već kako se mora. Dokazali smo da novac ne igra kada smo mi u pitanju, već ogromna želja koju smo imali i odnos prema klubu. To smo pokazivali godinama. Ni jedan čovjek, ne može, niti pokušava da nam nešto prigovori oko odlaska u druge klubove. Sport nije humanitarna organizacija. Imamo porodice koje zavise od nas. Volimo klub, Makedoniju, ali ne možemo da radimo. Možemo do nekog momenta, pokazali smo prošle i ove sezone, ali ne može tako cijeli život. Hoćemo da igramo u ekipama koje su ambiciozne…
Bio si blizu da završiš karijeru u Vardaru…
- Ne znam, svi ljudi su mislili da će tako biti. Ako bi klub ostao onakav kakav jeste, zašto da ne? Profesija je takva da si uvijek sa spakovanim koferima i spreman za promjenu. Karijera traje 15, 20 godina, nisi doktor da liječiš cijeli život. Moj rukometni put traje još koju godinu, a svako od nas se trudi da ostavi nešto iza sebe, da napravi neku podlogu za dalji život.
Još koliko planiraš da igraš?
- Planiram da igram koliko dozvolji zdravlje, a imam motivaciju da lagano igram još dvije-tri sezone. Sve zavisi od ambicija kluba u kome sam. Htio bih da igram u ekipi koja ima neki visoki cilj, to je za mene kao sportistu bitno.
Postigao si 884 gola u EHF Ligi šampiona i nalaziš se na četvrtom mestu vječne liste strijelaca. Da li klub mora da bude dio elitnog takmičenja i da li postoji ambicija da se dođe do cifre 1000?
- Volio bih da nastavim da igram u Ligi šampiona, ali za mene je klub nešto više od statistike, od individualnog rezultata. Moja karijera traje dugo, znam padove Kiela, Veszprema, Rhein Neckar Lowena, ali su to veliki klubovi. Ime kluba mi je mnogo bitno, da li je u trenutku gore ili dole, ali da ima historiju i da predstavlja nešto u našem sportu. Barcelona, Kiel, Veszprem, Pick Szeged, Kielce, Flensburg, RNL, to su imena koja će uvijek biti imena. Naravno, tu je Vardar. Vardar će uvijek biti institucija. Svaki igrač bi volio da igra u takvim klubovima. Vjerovao sam da smo u ovih sedam godina uradili nešto što će obezbijediti narednih 20-30 godina Vardaru, ali ne vidim ljude u državi koji žele da ovaj klub vide na vrhu, da ostane ponos ove zemlje i naroda. Da je drugačije, pomogli bi da se riješi ova situacija. Bio sam jučer na „Bubamari“ – manifestaciji na kojoj se dodjeljuju nagrade. Izašli su pored nas i tvoje kolege sa TV Arena Sport. Dva puta je te večeri 8.000 ljudi bilo na nogama i aplaudiralo. Za makedonski film koji je bio kandidat za Oscara i kada smo mi izašli na scenu. Vidi se koliko ljude vole Vardar i poštuju ono što smo napravili i zato još više ne mogu da vjerujem da smo stavljeni u takvu situaciju. Ovaj klub može bez Šterbika, Cindrića, Karačića, Stoilova i Dibirova, ovaj klub može bez bilo koga od nas. Može bez svih, ali mora da postoji! Postoji 60,70 godina, ne mogu da razumijem kako ga tako ostavljaju da nestane – emotivan je na kraju razgovora za Balkan-Handball.com bio Timur Dibirov.
