- Baš gledam čitulje, ovi iz moje generacije svi polako odlaze, jedino se ja ne dam, još me se nećete rešiti, još ću dugo biti s vama - prokomentarisao je za 24sata.hr.
Febrara 1935. svijet je dobio velikog šarmera, ljubimca žena i čovjeka koji uvijek govori ono što mu je na umu i to kaže jezikom koji svako razume.
- Kad dođeš u određene godine, rođendani se ne slave, nego se zbog njih tuguje. Ja ću svoj obilježiti diskretno, sa suprugom", govorio je Ćiro Blažević i isticao da mu je Zdenka bitnija i od fudbala.
Upoznao je u Rijeci. Imali su sobe na istom spratu, a Ćiro je Vespom vozio u školu. Zdenka je bila maturant, Ćiri je tad bilo 27 godina. Kad je Zdenka imala tešku saobraćajku i zamalo izgorjela u automobilu, doktori su joj davali tri posto šansi da preživi. Ćiro je tad da bi je spasio, kaže, ostavio i novac i fudbal.
- Taj rođendan mi je bio najtužniji u životu. Najviše sam ih volio, kao dijete. Mama bi mi spremila tortu, a ja bih puhao u svjećice. Bio sam najsretniji kad sam ih ugasio u jednom dahu. Kako su godine prolazile, sve više ih je bilo i to bi me rastužilo. Okrutno detinjstvo i kasnije egzistencijalne poteškoće obilježile su me za cijeli život. Radu i disciplini od malih nogu naučio me je život - kaže Ćiro i u dahu nastavlja.
- Neću slaviti. Nesretan sam što je taj rođendan došao, rođendan slave mladi. Ja ne izlazim, kući sam. Nekako me strah, kad sam bio mlađi, mogao sam sve, pobijedio sam dva raka, sad stalno gledam da mi se nešto ne dogodi...
Kad bi, ističe, svi koji mu danas zavide na blagostanju prošli njegov put, odustali bi i nijedan mu, uvjeren je, ne bi zavidio. Davnih je godina kao ekonomski emigrant došao u Švicarsku, bio je fudbaler, trener i radio u prodavnici za dekoraciju. Zarada mu nije pokrivala troškove. Stanarina je, sjeća se, bila 500 franaka, a njemu bi ostajalo 400.
- Neimaština me je odredila pa sam rano shvatio koliko je važno imati moć. A ne možeš je imati ako nemaš novac - priča.
Naglašava da u Švicarsku nije došao kao fudbalska zvijezda, ali je osam godina kasnije postao selektor te zemlje. Prvi stranac selektor u istoriji Švicarske. Uzeo je klub koji niko nije htio, u četvrtoj ligi i dizao ga svake godine do prve lige.
- Skrenuo sam pažnju na sebe - kaže slavljenik kojem su od vlastitih rođendana draži oni njegovih šest unuka. Brine se o njima, ali ističe, jednako je strog kao i prema svojoj djeci. Pobornik je discipline u svakom pogledu.
- Ako nisi strog, odoše djeca na stranputicu. Kad je Barbara imala četiri godine, poželjela je lutku. U džepu sam tad imao pet franaka. Lutka biješe baš toliko, kao i pica koju sam htio za večeru. Umjesto večere kupio sam joj bebu - govori. Upravo uz djecu vezani su i trenuci kad je jedini put u životu osjetio nemoć. Silno je želio sina, a prije nasljednika dobio je dvije kćeri.
- Htio sam da se zove Joško ili Anto, po braći, a moja Barbara već ga je nazvala Miroslav. Zbog takvih sam se stvari osjećao nemoćnim - govori.
