Kevin-Prince Boateng, nogometaš Fiorentine na posudbi u Bešiktašu, odlučio je otvoreno govoriti o rasizmu i diskriminaciji koja je sve prisutnija i u sportu.
Boteng je još prije sedam godina napustio prijateljsku utakmicu njegovog bivšeg kluba Milana i niželigaša Pro Patrije zbog toga jer je sa tribina čuo rasističke povike.
Ganski internacionalac je sredinom prvog dijela utakmice primio loptu kod protivničkog 16-erca kada je nekolicina navijača počela sa rasističkim uvredama. Boateng je potom uzeo loptu i napucao je u tribine, a potom i napustio teren, uz odobravanje većeg dijela publike.
Ponovo je govorio o tome, a smatra da je sada pravo vrijeme da još jednom poruči svijetu da "nije važno koje ste boje".
"Prije sedam godina igrao sam za Milan u prijateljskoj utakmici kada je grupa navijača stvarala majmunske krike svaki put kada bi jedan od naših tamnoputih igrača dodirnuo loptu. Nakon 26 minuta rekao sam sucu: 'Ako to ponove, prestajem igrati'. Rekao mi je: 'Ne brini, samo nastavi igrati'. Zatim sam to ponovo čuo. Zgrabio sam loptu, podigao je prema tribinama i krenuo da hodam. To nije bio prvi put da sam rasno zlostavljan, ali ovaj put sam jednostavno ekplsodirao. Kad me sudac pokušao natjerati da igram, rekao samu da umukne: 'Imao si moć da nešto uradiš, a nisi uradio ništa'. Isto sam rekao i jednom protivničkom igraču koji me nagovarao da ostanem na terenu. Dok sam hodao prema tunelu, naš kapiten Massimo Ambrosini me pitao da li sam siguran u ono što radim? Ali bio sam siguran, sto posto", ispričao je Boateng.
"Dopustite mi trenutak da objasnim zašto sam uradio ono što sam uradio. Neki su rekli da to nikada ne bih učinio u utakmici Lige prvaka, gdje bi našem timu mogli oduzeti bodove ili što već. Ali nisam to mogao kontrolisati. Bio sam pun gnjeva i boli, to je bila samo kap koja je prelila čašu. Znam da je bijelcima teško razumjeti, ali to je zato što ih nikada nisu mrzili jer im je koža drugačije boje. Ipak, dopustite mi da pokušam objasniti...", nastavlja Ganac, pa se vraća na period kada je sa deveet godina igrao turnir u Istočnoj Njemačkoj.
"Odrastao sam u susjedstvu u Berlinu, koje je bilo siromašno, ali u njemu su živjeli i ljudi koji su bili iz svih krajeva svijeta - Rusije, Kine, Egipta, Turske... Kad smo se svađali, to je bilo zbog toga što smo se u tom trenutku sviđali jedni drugima, a ne zbog diskriminacije. Nikada nisam iskusio rasizam. Ipak, na turniru u Ist. Njemačkoj čuo sam kako roditelji s tribina viču: 'Riješite se tog nigera' ili "Ne dopustite nigeru da igra'. Bio sam zbunjen. Tu sam riječ možda čuo u pjesmi ili filmu ili tako nešto, ali znao sam da je nešto protiv moje boje kože. Osjećao sam se tako sam. Osjećao sam kao da sam na mjestu gdje nisam trebao biti - ali ovo je bilo samo šest sati vožnje od Berlina. Kad su me mogli voljeti u jednom dijelu zemlje i mrziti u drugom samo zašto sam drugačije boje? Kao dijete, to nisam razumio".
"Nikada nisam nikome razgovarao o tome kako se riješiti takve situacije. Tako sam se u autobusu natrag do Berlina rasplakao. I moji saigrači su počeli plakati. Niko od nas nije razumio što se dogodilo. Nikad nisam rekao mami o tome. Samo sam to ignorirao i nastavio dalje. Pomislio sam, nestat će, ali nije. I svaki put je u Istočnoj Njemačkoj postajalo sve teže. 'Za svaki gol koji postigneš, daćemo ti bananu', 'Stavit ću te u kutiju i poslati te nazad u tvoju zemlju, jebeni majmune'... To je baš boljelo. Imao sam 14 godina i pitao sam učitelja, vidite li me drugačije od ostale djece? Rekao mi je 'Ne, zašto bih?'. Onda sam mu rekao da me drugačije vide na istoku... Ovo je moja zemlja, ja sam Nijemac, moja mama je Njemica. Zašto me vrijeđaju i ne žele? Objasnio je da na ovom svijetu postoje samo neki ljudi koji su glupi. Ali počeo sam plakati. Još uvijek to nisam mogao razumjeti. I ubrzo se zbrka pretvorila u sumnju. Počinjete misliti da vas ljudi ne vole iako ih ne poznajete. Svaki momak mješovite rase u Njemačkoj ima to. Postao sam agresivan i uznemiren, ali znate šta je bilo najgore? Nikada se niko nije zalagao za mene. Znali su šta se događa sa mnom, čuli su za rasizam i jednostavno su ga prihvatili. Roditelji su šutjeli, sudija? Ništa. Trener? Ma samo ignoriši. Tako je i bilo. Unutra sam skupljao sav gnjev. Postao sam tupao od toga. Ali sve je puklo kada sam u januaru 2013. godine čuo te majmunske krike. Nije me više bilo briga imam li problema. Cijeli život sam radio da bih igrao u jednom od najvećih timova na svijetu. Dok sam odlazio s terena, mnogi ljudi su mi pljeskali. Sudac je došao da me pita želimo li igrati, a Ambrosini mu je rekao: 'Ako Princ ne igra, niko ne igra'. To je postala velika vijest širom svijeta i to se u roku od dana znalo i u Gani, Kini, Brazilu... Veliki igrači poput Cristiana Ronalda i Rio Ferdinanda podržavali su me i govorili o tome što je sramota navijača. Svi su me zvali i slali poruke. Preko noći postao sam ambasador za borbu protiv rasizma. I nije to sve uspjelo jer je crnaac napustio teren nego jer su bijelci bili uz njega. To je bila poruka koja je promijenila svijet. Barem nakratko", ispričao je.
"Znate, mi uvijek gledamo u SAD kada govorimo o rasizmu, ali to se događa i u Europi. Možda ne umremo, možda nismo ubijeni, ali stalno nas guraju. Cijelo vrijeme. To je samo još skriveno. Kad sam na ulici, mogu to osjetiti u načinu na koji se ljudi ponašaju. Oni vas gledaju. Mijenjaju pločnike. Kad sam u autu, vidim što misle. Kako crni momak s tetovažama može voziti takav automobil? Mora da je diler droga ili reper. Zašto je to tako? Jer rasizam je tako duboko ušao u društvo. Sustavno je, a bijeli ljudi koji su na vrhu sustava, ne žele da se to promijeni. Zašto bi? Stvari im idu po planu, baš kao i prije 300 godina?", zaključak je ganskog nogometaša.
