Bh. reditelj Ado Hasanović s adresom u Rimu ni u vremenu pandemije nije ispuštao kameru. Život tinejdžera u periodu lockdowna u Italiji i Bosni i Hercegovini prikazao je kroz ostvarenje "Evropa koja sanja"
"Evropa koja sanja" je naziv novog dokumentarnog filma Ade Hasanovića, koji je nedavno snimljen, a svoje premijerno prikazivanje još uvijek nije doživio. Perspektivni reditelj, čija su djela dobila festivalske nagrade, u razgovoru za Klix.ba kaže da njegov posljednji film prikazuje život tinejdžera u prvom lockdownu u Italiji i Bosni i Hercegovini.
"Film ima jedan politički nivo, a to je da granice ne postoje, jer su svi studenti živjeli istu dramu i jedino što je njima ostalo je da sanjaju o Evropi, da će budućnost biti bolja i da jedva čekaju zagrliti svoje prijatelje", kaže nam Hasanović.
Za ovaj projekt reditelj je nedavno postpisao ugovor s distribucijskom kućom Premier Film, a svoje premijerno prikazivanje dokumentarac će doživjeti kada se ukaže prilika za učešće na odgovarajućem festivalu i uz istu takvu publiku.
"Ideja je da napravimo projekciju filma u Evropskoj uniji i da svi studenti koji su učestovali u projektu budu prisutni na projekciji, kako bi podijelili svoja ostala iskustva iz lockdowna", dodaje Hasanović.
Period lockdowna ovog bh. reditelja nije mnogo inspirisao, s obzirom na to da je jedva čekao mogućnost kretanja i ponovni osjećaj slobode koji mu mjere uzrokovane pandemijom koronavirusa nisu pružale.
"Inspiraciju nalazim dok putujem, razgovaram s drugima, dok se krećem, tako da mi karantin nije mnogo godio za inspiraciju. Naravno, svakodnevno sam snimao, jer sam želio imati materijal iz tog perioda. U tom periodu sam se vratio svojim prethodnim projektima i idejama koje sam započeo, za koje nisam ranije imao vremena", dodaje Hasanović.
Pod Hasanovićevom rediteljskom palicom ranije je nastao dokumentarni film "Nek je što šarenije", ostvarenje koje se bavi temom prve Bh. povorke ponosa, koja je pretprošle godine održana u Sarajevu. Naš sagovornik nam priznaje da je zadovoljan zbog kreiranja ovog dokumentarca, koji je naišao na pozitivne reakcije publike, ali i kritike.
"Nekad kada pogledam druge filmove koje sam uradio nemam isti osjećaj kao s ovim filmom. Ne samo što se bavi jednom bitnom tematikom, nego filmski jezik koji sam pronašao da ispričam ovaj film je bio veoma važan za mene. Film je do sada prikazan na 24 filmska festivala, među kojima je dobio i nagradu za najbolji dokumentarni film na festivalu Merlinka u Beogradu i nagradu žirija na festivlau u Istanbulu na Andromeda Film Festivalu", ponosno navodi naš sagovornik.
Prošle su skoro dvije godine od snimanja ovog filma, kao i od održavanja prve Bh. povorke ponosa. Iako je pandemija usporila proces postignut prvom povorkom, Hasanović navodi da su se stvari promijenile nabolje kada se govori o LGBTI populaciji u BiH, percepciji društva, ali i ostvarivanju prava. Međutim, to i dalje nije dovoljno.
"Mislim da mi kao društvo još uvijek patimo zbog poslijeratnih trauma, a da to i ne znamo. To je problem i današnje politike u BiH. Mnogi su ogorčeni, nezadovoljni i rijetko da će podržati nešto što ih se lično ne tiče. Ljudska prava su ugrožena na svim nivoima. Politički sistem u kojem živimo je licemjeran i često ide u korist pojedinaca", smatra Hasanović.
Hasanović je i prije radio na filmovima koji propituju društvenu tematiku, a dokumentaristička forma izražavanja sa sobom nosi veću dozu odgovornosti prema javnosti.
"Mislim da je najveća odgovornost ispričati dobru i uvjerljivu priču. To je sada subjektivna stvar da li je dokumentarni ili igrani film lakše napraviti. To najviše zavisi od budžeta i koja produkcija stoji iza vašeg projekta. Bez obzira na to kakvu temu radite i čime da se bavite, ako imate iskusnu produkciju, onda imate priliku da radite s profesionalcima i odgovornost dijelite s drugim ljudima, tako da rad na projektu postaje uživanje, a ne stres", kaže Hasanović.
Od prvog filma "Ja sam iz Srebrenice" do posljednjeg ostvarenja "Evropa koja sanja" Hasanović se pokazao kao primjer da se uspjeh može postići kvalitetnim radom. Danas nam ovaj reditelj kaže da je prvi film snimio 2007. godine u vrlo primitivnim uslovima, ali su ga u tom periodu vodili velika želja, ideja i vjera u samog sebe.
"Tada sam imao ručnu kameru, stativ i nekoliko kolega iz Udruženja Prijatelji Srebrenice, koji su radili sa mnom na projektu. Da napravite film, to je i bitno, odnosno da imate kameru i nekoliko osoba koje su uz vas, ali prije svega vjera u samog sebe. Taj film je imao jaku i veliku ideju, a to je da mladi ljudi koji žive u Srebrenici, vide i žele nastaviti živjeti u tom gradu, bez obzira na ratna dešavanja koja su ga obilježila. Vrlo amaterski pristup, ali od nečega se moralo krenuti. Uz svaki naredni projekt sam želio naučiti više. Tako da što više učim, shvatam da sve manje znam. Bez obzira na to koliko dobru ideju imate, dok ne dođete do pravih ljudi koji razumiju vašu priču i film koji želite napraviti uvijek je teško, ali u tome je suština, treba imati cilj i ne treba nikada odustati", poručuje on.
Naš sagovornik je rođeni Srebreničanin, a imao je svega šest godina kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu. Danas se u rodnu Srebrenicu, tačnije selo Glogova pored Bratunca, često vraća.
"U tom dijelu BiH, pored toga što su mnoge kuće još uvijek porušene i nisu obnovljene, a mnoga sela su prazna, za mene je to najljepše mjesto gdje mogu da boravim i da budem okružen prelijepom divljom prirodom, domaćim životinjama, organskim proizvodima, čistom vodom i zrakom", navodi Hasanović.
Boravak na tom mjestu mu uvijek daje mnogo inspiracije.
"Preživljavanje u ratu koje smo proživjeli moja porodica i ja nikome ne bih želio da se ponovi. Ubijeni su nam mnogobrojni članovi porodice, naše imanje je opljačkano i zapaljeno, sve smo izgubili u jednom danu. Sreća da smo pobjegli i izvukli živu glavu. Vratili smo se, obnovili kuću i krenuli naprijed. Tu sam počeo svoj rediteljski put. Kada živite u Srebrenici, stvari gledate drugačije nego kad čitate vijesti i neka prepucavanja ljudi koji su pročitali nekoliko članaka i misle da znaju puno. Regija Srebrenice zaslužuje mnogo više nego što sada ima, Evropska unija joj to duguje", naglašava bh. reditelj.
Danas živi i stvara u Italiji, a kako nam kaže, u kinematografskom smislu između ove države i naše zemlje postoje velike razlike. Prva se odnosi na budžet.
"Ovdje su ljudi mnogo više osvješteni o filmskoj kulturi, nego kod nas. Mnogo više novca se izdvaja i onda postoje razni fondovi tokom godine, ne samo jednom godišnje, kao što je to slučaj u BiH. Promjene se neće desiti same, niti što se objave postovi na Twiteru i ostalim društvenim mrežama. Ljudi se često žale da im nije dobro, možda nisam upućen, ali nisam vidio niti čuo da neka grupa umjetnika traži neke velike promjene. Ne vidim javni poziv da se umjetnici uključe u neke proteste i da traže svoja prava. Čini mi se da je situacija više nego 'odlična', ali za pojedince. Dok ne bude sve transparentno, situacija se neće popraviti", stava je Hasanović.
Hasanović već više od pet godina radi kao umjetnički direktor festivala Passagi d'Autore: Intrecci mediterranei, a i u narednim godinama će koračati kinematografskim putem. Već nekoliko godina u fokusu njegovog rada je i snimanje dokumentarnog filma o njegovom ocu Bekiru Hasanoviću, jednom od rijetkih amaterskih snimatelja tokom zaštićene UN-ove zone u Srebrenici. To je film o čovjeku koji je ostao normalan nakon što je preživio genocid i Marš smrti.
