Šta je zajedničko američkom predsjedniku Donaldu Trupmu, krizi ebole, nastupu Lady Gage na Superbowlu i nezapamćeno najnižoj svjetskoj cijeni nafte?
Zasigurno ste već pogodili - jedna od najinteligentnijih i najpismenijih televizijskim komedija svih vremena - Simpsoni. Iako je sam Homer Simpson, glavni lik ove animirane serije, jednom izjavio: „Crtići nemaju nikakav dublji smisao. To su samo glupi crteži s jeftinim štosovima“, profesori William Irwin, Mark Conrad i Aeon Skoble u knjizi „Simpsoni i filozofija“ (The Simpsons and Philosophy: The D’oh! of Homer) tvrde kako „serija otkriva slojevitu komediju koja daleko nadilazi farsu“.
Ovih dana možete pročitati kako se proročanstvo „jednog glupavka i njegove obitelj“ opet obistinilo. U jednoj od posljednjih epizoda 31. sezone ove serije Homer na benzinskoj pumpi začuđeno gleda totem na aparatu koji pokazuje vrtoglav pad cijene goriva. Naravno, navedeni primjer samo pokazuje varljivu prirodu svih tokova životnih aktivnosti koje možemo predvidjeti jedino autoreferencijalnim humorom.
Ovaj historijski pad cijena nafte (žvakaća guma je danas skuplja od nafte koja bilježi cijenu -34 dolara po barelu) izravna je posljedica zamrzavanja globalnih privrednih kretanja. Međutim, ovaj trend kontinuiranog pada cijena ne jenjava, a posebno brine njegova ustrajnost uprkos dogovoru Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC), zajedno sa skupinom nezavisnih proizvođača, uključujući Rusiju i Ameriku, o rekordnom smanjenju proizvodnje i opskrbe.
Bezvrijedna nafta
Svjetsko tržište je poslalo jasnu poruku: nafta je bezvrijedna u društvu u kojem je smanjenja potrošnja. Iako svjetski mediji historijski pad cijena nafte pripisuju tehničkim okolnostima globalnog tržišta - trgovanju naftom terminskim ugovorima koji ističu ove sedmice - nema dileme da je nafta danas toliko nepotrebna kupcima da su proizvođači voljni platiti nekome da je kupi.
Kako je to moguće ako decenijama svjedočimo kako mnogi ratovi, revolucije, pobune i brojni „preventivni neredi koji imaju za cilj da red uspostave“ nalaze svoje ishodište u borbi za najvrijedniji resurs današnjice - „crno zlato“? Kako je to moguće ako prije dvanaest godina, odnosno 2008., cijena nafte dostiže 147,27 dolara po barelu što predstavlja svjetski rekord povijesti svjetskog tržišta nafte?
Jasno, kroz povijesnu crtu svaki veliki poremećaj rezultat je smjenjivanja dvije važne važnije riječi - povoda i uzroka - koje prethode nekom događaju, ali nemaju isto značenje. One dublje razloge neslaganja koji proizvode konflikt zovemo „uzrokom“, a zadnju kap koja prelije čašu zovemo „povodom“.
Nedavno nadmudrivanje (ili kako neki nazivaju rat cijena) Saudijske Arabije i Rusije uzrok je naftnog sukoba usljed pojačane proizvodnje koji je srušio cijenu barela, dok smanjenja potražnja izazvana negativnim efektima koronakrize bila je ona zadnja kap koja je prelila čašu.
Izlasku iz đavolje spirale može pomoći Amerika, ali stručnjaci navode kako bi to bio „pucanj u vlastite noge jer je američka proizvodnja bitno skuplja, čak i od ruske, a pogotovo od saudijske proizvodnje“.
Uzrok i posljedice
Sukcesivno djelovanje uzroka i posljedice portertira svjetsko tržište nafte. Kako ono izgleda danas? Špekulanti koji naftom trguju po budućim cijenama očajno se pokušavaju riješiti nafte kako bi izbjegli plaćanje dodatnih troškova isporuke i skladištenja. Isporučiti je nemaju kome, jer restriktivne ograničavajuće mjere zamrznutim drže ekonomske aktivnosti, a skladištiti je nemaju gdje usljed pomanjkanja dovoljnog kopnenog (ili vodenog) kapaciteta koji može primiti velike količine nafte.
Energetski analitičar Jeff Wyll, u prilog ovoj tvrdnji, navodi kako „Tržište počinje pokazivati kako ne samo da ne postoji potražnja za naftom, nego uskoro nećemo imati gdje s njom“. I jedno i drugo, odnosno i manjak potražnje i nedostatak skladišta, dodatno obara cijene nafte.
U takvom zapletu koji potvrđuje davno izrečenu maksimu slavnih ekonomista kako je „politika uslov svega, a ekonomija uzrok svega“ već dugo između svjetskih sila caruje „atmosfera kolektivnog suzdržavanja i shvatanja kako avanture nikome neće dobro donijeti“. Ovaj uzročno-posljedični tango-ples između ekonomskih efekata i političkih tričarija lomi se tamo gdje je najtanji - na nafti.
Nije onda začudo kako tržište nafte mnogi nazivaju bilom, odnosno pulsom, svjetske ekonomije koji kada doživi zamajac osjeća „hipertenziju“ ili kada postane malaksalo osjeća „hipotenziju“. Ta igra, nalik popularnoj pjesmici „pa po lojtrici gor, pa po lojtrici dol“, ukrug vrti dvije ključne strane tržišta - stranu ponude i stranu potražnje - čija ravnoteža, odnosno „normotenzija“, prema opštem zakonu, predstavlja izravni rezultat uravnoteženosti kupaca i prodavaca.
Međutim, poremećaji uzrokovani negativnim efektima koronavirusa paralizirali su prvo stranu potražnje, a sada posljedično paraliziraju stranu ponude. Svjetska ekonomija današnjice, zamislite, izgleda poput nepokretnog bolesnika koji je pretrpio snažan moždani udar. Kreatori ekonomskih politika će morati prepisati adekvatnu terapiju čija svrha nije ništa drugo nego postepeni opravak „bolesnika“.
Gubitnici i dobitnici
Međutim, ko će biti gubitnik, a ko dobitnik u ovom cjenovnom „ruskom ruletu“? Zemlje koje su kupovale jeftinu naftu imaće prednost u odnosu na zemlje koje su ranije zbog straha uzrokovanog pandemijom popunile svoje zalihe. Amerika i Kina su zemlje koje će lako pokrenuti ekonomiju zahvaljujući dovoljnim rezervama nafte, a Rusija i Kanada pokušavaju rebalnsima budžeta učiniti ekonomije svojih zemalja nezavisnim od ovog resursa.
Podijeljeni interesi između velikih svjetskih igrača, čini se, aktualizirali su odveć postojani bipolarni svjetski problem čije posljedice najviše trpe uvozno zavisne ekonomije koje teško mogu pokrenuti ekonomski zamajac usljed nagomilanih sigurnosnih zaliha nafte. Države mogu kratkoročno profitirati zahvaljujući sigurnosnim zalihama, dok naftne kompanije trpe nesagledive posljedice.
Međutim, dugoročno, nema koristi niti vlasnicima niti državi. Bosna i Hercegovina, primjera radi, po osnovu trošarina, putarina, taksi i PDV-a na ukupnu cijenu uzima preko 55 posto. Slično je u Hrvatskoj (blizu 60 posto), Srbiji (preko 57 posto), Crnoj Gori (skoro 58 posto), dok je u drugim evropskim zemljama od 55 do 70 posto.
Mnoge distributeri su nagomilali zalihe nafte po višim cijenama bojeći se nestašice na svjetskom tržištu. Međutim, Bosna i Hercegovina je početkom aprila u cilju zaštite potrošača donijela mjeru kojom ograničava distributerske marže na 25 pfeninga po jednom litru. Distributeri koji su ranije osigurali velike zalihe usljed stalnih promjena tržišnih cijena nafte (ovo je treća promjena cijena naniže) nisu osigurali niti približne zarade (neki su ostvarili samo pet posto marže).
Koliko je potrebno vremena za oporavak ekonomije zasad teško možemo predvidjeti. Prema prognozama struke samo liberalnijim pristupom restriktivnim mjerama možemo ublažiti negativne posljedice izazvane zamrzavanjem privredne aktivnosti i pokrenuti ekonomski oporavak zemalja stimuliranjem potrošnje građana.
Mnoge zemlje popuštanje mjera najavljuju kao „dozirano, a ne odjednom“, dok ekonomski oporavak prognoziraju kao „maraton, a ne sprint“. Planirane interventne mjere i fondovi solidarnosti trebaju pružiti pomoć likvidno ugroženim kompanijama. No, da li je primjera radi dati depozit od 80 miliona KM za formiranje Garancijskog fonda, uprkos značajnim naporima vlasti, dovoljan kompanijama pogođenim korornavirusom procijenite sami uzme li se u obzir da je za samo jednu epizodu Simspona potrebno tristo ljudi, osam mjeseci rada i milion i po dolara.
Piše: Dženan Kulović
