Niko sa sigurnošću ne zna šta se dešava dok umiremo, ali istraživanja nekih neuronaučnika pokazuju da bi naša intuicija mogla biti u pravu, ispričao je dr. Bryan E. Robinson, američki književnik, psihoterapeut i profesor na Univerzitetu Sjeverne Karoline u Charlotteu.
- U posljednjim satima prije očekivane prirodne smrti, mnogi ljudi ulaze u periode nereagiranja kad više ne reagiraju na vanjsko okruženje. Anegdotska izvjetaja iz iskustava bliskih smrti obično uključuju priče o umirućoj osobi koja čuje neobične zvukove ili čuje kako je proglašavaju mrtvom. U revolucionarnoj studiji iz juna 2020. godine , neuronaučnici su otkrili prve empirijske dokaze da neki ljudi mogu čuti šta se događa oko njih tokom te faze negiranja, nekoliko sati prije smrti – pojasnio je.
Radi se o istraživanju neuronaučnika sa Univerziteta Britanske Kolumbije koji su pomoću EEG indeksa mjerili električnu aktivnost u mozgu pacijenata iz hospicija u bolnici St. John’s kad su bili pri svijesti i kad su prestali reagirati.
Također, u istraživanju su koristili i kontrolnu skupinu mladih, zdravih sudionika. Pratili su reakcije mozga na tonove i otkrili da su slušni sistemi umirućih pacijenata reagirali slično onima kod mladih, zdravih ispitanika, i to samo nekoliko sati prije nego su preminuli.
Zaključili su da ‘mozak koji umire reagira na zvučne podražaje čak i tokom nesvjesnog stanja te da je sluh posljednje osjetilo koje ulazi u proces umiranja’.
Mnogi ljudi koji su imali iskustva blizu smrti opisuju to kao osjećaj strahopoštovanja ili blaženstva, kao i to da su se nevoljko vratili u svoja tijela.
Dr. Jill Bolte Taylor, američka naučnica koja se bavi istraživanjem mozga, opisala je vlastito iskustvo nakon što je doživjela moždani udar u svojoj knjizi ‘My Stroke Of Insight’. Kaže da je osjetila strahopoštovanje dok je umirala nakon što je došlo do krvarenja u lijevoj polutki njezinog mozga, a to se širilo toliko brzo da je nakon četiri sata bilo veličine šake.
- Ulazila sam i izlazila iz svijesti svojom desnom polovicom mozga. Kad sam stigla u bolnicu, krvarenje je bilo približno veličine šake u lijevoj polutki. Tokom jutra sam ušla u neku blaženu euforiju, svijest moje desne strane mozga. A onda bih se vratila i bavila detaljima o tome kako si pomoći”, ispričala je i dodala da je tokom te borbe za život upadala naizmjence u nesvjesno i svjesno stanje tokom kojeg je znala što se događa s njom i oko nje, ali osjećaja straha nije bilo.
- Bila sam vrlo blagoslovljena. Nisam se nimalo bojala. Ležala sam tamo u blaženoj euforiji u desnoj strani mozga. Ili sam bila u lijevom mozgu, zaokupljena pokušajima shvaćanja što trebam učiniti da upravljam vlastitim spašavanjem”, prisjetila se iskustva koji joj se urezao u pamćenje za cijeli život.
- Moždani udar me je promijenio sto posto. Udaljilo me od vjerovanja da sam središte svijeta i da je važno samo ‘ja i moje’. Cijeli taj krug, svijest o meni kao pojedincu, je nestao, a u nedostatku fokusa na sebe prebacila sam se u svijest da sam dio čovječanstva. Postala sam otvorenija, ekspanzivnija i fleksibilnija prema mogućnostima, za razliku od ‘evo što želim, a ovo su koraci koje ću poduzeti da bih dobila ono što želim’. Odmaknula sam se od linearnog načina gledanja na svijet i svojeg odnosa prema njemu. Živim otvorenije prema mogućnostima onoga što može biti i što mi najbolje odgovara – kaže dr. Jill Bolte Taylor.
Kaže i kako je na smrtnoj postelji shvatila što je zapravo važno u životu, tako da su joj danas prioriteti sasvim drugačiji nego prije moždanog udara.
- Autentično ja je dio nas za koji čvrsto vjerujem da se pojavljuje u posljednjih pet minuta našeg života. Kad smo na smrtnoj postelji, lijevi dio mozga se počinje rasipati, a mi se odmičemo od svih akumulacija i vanjskog svijeta, jer to više nije vrijedno. Vrijedno je ono što smo kao ljudi i što smo svojim životima učinili da bismo pomogli drugima. Svi se suočavamo s tim i mislim da je to ‘sudnji dan’, ali mislim da to nije prosudba nečega što je izvan nas, to je prosudba nas samih – nastavila je.
Obzirom da je po neuronaučnicima sluh osjetilo koje među posljednjima nestaje, a kao što kaže dr. Taylor, blaženo iskustvo može zamijeniti strah od umiranja, ove bi informacije mogle biti korisne za pružanje utjehe porodici i prijateljima i usmjeriti ih kako da se ponašaju dok stoje uz postelju voljene osobe kojoj nije preostalo puno života.