Ta obaveznost datira iz noći mi’radžske u kojoj je Muhammed, a.s., posjetio svoga Gospodara prošavši sedam kata nebesa, sve do Sidretu-l-Muntehaa i Kab-i-Kavsejna. Podsjećanja radi, Allah, dž.š., je tada prvobitno naredio obavljanje pedeset dnevnih namaza, da bi ih zbog Muhammedovog, a.s., traženja (a na savjet Musāa, a.s.) smanjio na pet obećavši da će njih pet vrijediti kao pedeset. Ti dnevni namazi su: sabah, podne, ikindija, akšam i jacija sa tačno određenim vremenom kada se klanjaju i tačno određenim brojem rek’ata koji se klanjaju.
Važnost i vrijednost dnevnih namaza
Na važnost, značaj i vrijednost obavljanja svih pet namaza u njihovom vremenu ukazao je i Allah, dž.š., u Svojoj plemenitoj i od sumnje sačuvanoj Knjizi – Kur’anu, ali i Muhammed, a.s., u svojim hadisima. Tako npr. klanjačima se obećavaju džennetski perivoji, spasenje na oba svijeta, čišćenje od grijeha itd. Nekada se u kur’ansko-hadiskim tekstovima navodi pojedinačna vrijednost nekog od pet namaza kao što je slučaj sa sabahom, ili molitvom u zoru, kojem (kojoj) prema slovu Kur’ana mnogi prisustvuju, misleći na meleke. A dva rekata tog namaza, kako je za života svoga istakao, bili su draži Poslaniku, a.s., od Dunjaluka i svega što je na Dunjaluku. Sa druge strane nekada veliko dobro ili vrijednost čovjek može doseći klanjajući neke namaze u džematu. U tom smislu Muhammed, a.s., obveseljava obećanjem vjernike: „Ko u džematu klanja jaciju i sabah, kao da je cijelu noć klanjao nafilu.“ O pojedinačnim vrijednostima pet dnevnih namaza može se govoriti nadugo i naširoko, ali za potrebe ovog teksta nas zanima samo naslovljeni namaz –ikindija duboko svjesni da se time ne mogu iscrpiti sve one korisnosti i važnosti koje taj namaz u sebi nosi.
(V) el-Asr
U fikhu se za imenovanje ikindije kao vremena upotrebljava termin el-asr, odnosno salatu-l-asr. Identičan naziv ima i 103. kur’anska sura El-Asr – Vrijeme koju mnogi učenjaci smatraju jednom od najvažnijih i najsadržajnijih kur’anskih sura uopće, a ima ih 114. Neki komentatori tvrde da se kur’anski termin El-Asr odnosi na vrijeme općenito, dok drugi tvrde da se to odnosi samo na ikindijsko vrijeme koje traje od momenta kada sunce krene ka Zapadu pa dok ne zađe. U prilog svojim tvrdnjama oni navode dva stava: prvi, da se za vrijeme koriste izrazi poput ed-dehr i drugi, preostala dva ajeta te sure koji nas obavještavaju da je svaki čovjek gubitnik osim ako ne bude od onih koji vjeruju i rade dobra djela, a uz to međusobno preporučuju iskrenost i strpljivost. Jer, kako ističu ovi potonji komentatori Kur’ana čovjek je obuzet poslovima cijelog dana sve do pred njegov izmak kada se vraćaju kući među one koji su njegova briga i emanet (članovi njegove porodice), a koji gledaju u njegove ruke i u ono što su one taj dan privrijedile. Ako su prazne, zar taj čovjek nije gubitnik, jer je protračio dan ne obezbijedivši opskrbu sebi i svojoj porodici. Isti slučaj je i sa životom, ma koliko on trajao. Čovjek će doći na Sudnji dan praznih ruku (izuzev onih koji su vjerovali, dobro činili i međusobno preporučavali strpljivost i istinoljubivost), bez ikakva dobra u njima. I kada bude upitan (o čemu nam Kur’an govori na nekoliko mjesta u množini) koliko si boravio na zemlji, on će reći „samo dio dana“. Dio dana, dakle koliko naprimjer traje od ikindije do akšama.
Čuvajte namaz – posebno ikindiju!
Većina autoriteta tradicionalne orijentacije smatra da se 238. ajet sure El-Bekare odnosi na ikindiju. Ajet glasi: „Čuvajte namaz, naročito srednji namaz, i pred Allahom ponizno stojte!“ Salatu-l-vusta ili srednji namaz spomenut u ajetu je ikindija. Svaki namaz obavljen u njegovo vrijeme je, prema hadisu, „najbolje i Allahu najdraže djelo“. Posebno se to odnosi na ikindija namaz čije je čuvanje ovim ajetom posebno naglašeno. Razlog tome objašnjava se vremenom ovog namaza koje počinje poslije podne pa do zalaska sunca, a to je vrijeme kada svaki čovjek uslijed zauzetosti u dovršavanju svojih poslova i dnevnih obaveza (radnog vremena) olahko propusti obavljanje ovog namaza ili njegovo klanjanje odgađa sve do pred zalazak sunca, kada nastupa akšam namaz. I jedna i druga situacija za vjernika, muslimana, mogu biti „pogubne“. Inače izostavljanje ikindije opisano je hadisom kojeg bilježi Buhari: „Uranite (požurite) sa ikindijom, jer ko izostavi ikindiju propalo mu je djelo.“ Objašnjavajući propadanje djela zbog neobavljanja ikindije učenjaci zastupaju jedno od tri mišljenja: prvo – gubitak nagrade koju stječe klanjač ikindije, drugo – poništenje djela tog dana u kojem je ikindija bezrazložno ostavljena i treće – poništenje djela ne treba shvatiti doslovno već kao ukazanje na važnost same ikindije i opasnosti njenog izostavljanja. U prilog tome navodi se sljedeći hadis kojeg također bilježi Buhari: „Onaj koga prođe ikindija namaz kao da je izgubio svoju porodicu i svoj imetak“. Isto tako je pokuđeno odgađati ikindija namaz do pred nastupanje akšam namaza osim u nuždi. U jednom slikovitom hadisu Muhammed, a.s., je kazao da je to namaz munafika u kojem se Allahovo ime skoro i ne spomene. Riječi teškog prijekora uputio je na račun tadašnjih neprijatelja Muhammed, a.s., protiv kojih se borio na Hendeku. Uslijed žestine napada muslimani nisu na vrijeme klanjali ikindiju pa je Poslanika, a.s., naknadno klanjajući kazao: „Da im Allah grobove vatrom napuni, odvratiše nas od srednjeg namaza.“ Također, u vrijeme klanjanja ikindija namaza u džematu u džamiji, vrši se „smjena meleka dana i noći“ čija je dužnost da borave u džamijama i Allaha Uzvišenog izvijeste o klanjačima. Oni se, prema hadisu, pohvalno izjašnjavaju o onima koje su u džamijama ostavili iza sebe, ili ih zatekli u njima.
Djela koja je pokuđeno činiti u ikindijsko vrijeme
Ako se složimo sa onim komentatorima Kur’ana koji kažu da se sura El-Asr odnosi na ikindijsko vrijeme, onda se moramo složiti i sa time da je ikindijsko vrijeme (samo ono) predmet Allahove zakletve u pomenutoj suri. Sama ta činjenica bila bi dovoljna da se shvati važnost tog dijela dana. U nekim predajama (o čijim su vjerodstojnostima mišljenja podijeljena) kao mekruh/pokuđeno za činiti u ikindijsko vrijeme ističu se činjenja dva djela: spavanje i obavljanje nafile. Kada je spavanje u pitanju navodi se hadis Muhammeda, a.s., u kojem se kaže da za eventualnu ludost koja zadesi čovjeka koji spava u ikindijsko vrijeme ne treba kriviti nikog drugog osim sebe. Što se tiče pokuđenosti klanjanja nafila namaza u ovo vrijeme (misli se na nafilu koja bi se eventualno klanjala nakon obavljenog farz namaza) na nju ukazuje i naš alim Muhamed Seid Serdarević u Fikhu-l-ibadatu.
Kao što smo kazali na početku, ovih nekoliko redaka nemaju za cilj da iscrpe sve ono što se o ikindiji i njenom vremenu govori u našim izvorima, već da u najosnovnijem ukažu na kod nas zaboravljenu vrijednost i jednog i drugog, a sa ciljem ispravnog odnosa prema tom namazu.
